Mnogi su iznenađeni da slijepi mogu glumiti na kazališnim daskama, no mi smo zato tu da im pokažemo suprotno, kažu nam glumci kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, najstarijeg kazalište takve vrste u Svijetu. Na sceni, kao i iza nje, Vojin Perić, Milenko Zeko, Suzana Bliznac i Dajana Biondić nevjerojatno su uigrana glumačka ekipa, što i nije čudno jer predstavu "Jučer sam se sjetio plave" na koju su izrazito ponosni, igraju već četiri godine.
S njome u subotu 22. lipnja nastupaju i na prestižnom dubrovačkom festivalu Ana u Gradu na kojem gostuju prvi put. Njihova je scena prilično jednostavna - zeleni stolci i tamne naočale koji publiku suptilno uvode u priču koju pričaju - priču o njihovim životima.
- Predstava govori o svima nama. Zapravo, to su "flashbackovi" našeg djetinjstva - o tome kako se borimo, kako se nosimo s rušenjem svijeta koji nam se dogodio, gubitku vida, odvajanju od obitelji, internatu, sjećanju na boje i ostale stvari. Pričamo o najintimnijim stvarima, mnogima koje nismo podijelili ni s našim najboljim prijateljima - kaže Vojin Perić koji u kazalištu nastupa već dugih 39 godina. Suzana se, primjerice, prisjeća kako je kao mala, iako je rođena slijepa, odvedena u internat sa svega četiri godine, što je za nju predstavljalo ogromnu traumu.
Lijepo im je zajedno
- Toliko nam je lijepo zajedno, da nam nekad nije žao što smo slijepi jer u protivnom ne bi 'naletjeli' jedni na druge - kaže nam Vojin. Slijepe, dodaje, stavljaju u stereotipe, poput toga da su aseksualna bića, a oni to, ovom predstavom, žele demantirati.
- Nismo bježali ni od psovki, od toga da pričamo istinite priče o ljubavi. Ne bojimo se svoje krhkosti i nastojimo ju pokazati. Što ima ljepše od toga da možeš biti krhak pred ljudima koje voliš. Puno ljudi izlazi s naših predstava plačući. Nekima je to ponajbolja edukacija o slijepima - plastičan način prikaza problema s kojima smo se suočili - kaže Vojin.
Ljudi misle da slijepima mora sve biti na svome mjestu, no Dajana, koja je vid izgubila kao tinejdžerica nadodaje da njoj i ne mora sve "biti na mjestu", da voli živjeti u kreativnom neredu. Milenko, pak kaže, da često zna po pola sata tražiti svoj štap, ali pritom ne želi nikoga pitati za pomoć. Umjetnički im je izričaj zato jedan od načina kojim se bore protiv patetike koja je prožeta njihovim životima u kojima se uvijek govori prvo o tome što - ne mogu, a onda o svemu ostalome.
- Istina, neke stvari ne možemo sami, ne možemo slobodno potrčati, jer nam je za to potreban videći asistent koji će trčati s nama. Ili primjerice ne možemo ići u trgovinu sami. Lakše je bilo kada nas je u trgovinama usluživala teta za pultom. No, ima jedna dobra stvar. U birtiju možemo sami. To svatko može! - smije se vesela glumačka družina. U krugu vlastite obitelji nailaze često na najveće predrasude, dok su im škola i internati pružili mogućnost da steknu socijalni imunitet, osobnost i da izrastu u samostalne osobe.
Slijepa djeca ne mogu 'kopirati' odrasle
- U obiteljima nam često kao malima nisu dali raditi što smo htjeli, već sve ono što su mislili da možemo. Roditelji tako prezaštićuju svoju djecu. Slijepoj je djeci izuzetno teško jer ne mogu "kopirati" ponašanja i radnje i mora im se sve posebno objašnjavati. I kako oprati pod i počistiti - kažu. Oni i tako sve danas rade sami, pa čak i peru prozore.
Tekstove svih predstava na repertoaru kazališta Novi Život koje igraju imaju u glavi što samo govori o tome koliko su posvećeni svom poslu. Puno putuju i gostuju, a sve je više predstava u pokretu, pa čak imaju i plesne projekte, te surađuju s Akademijom dramskih umjetnosti.
- Možemo biti uzor mnogima. Ljudi misle da smo genijalci ako se bavimo sportom ili glumom jer nas prvo doživljavaju kao ljude koje obilježava sljepoća. Nekima smo čudo, neki nas precjenjuju ili neki podcjenjuju - kažu. Na daskama su se izvrsno snašli, one su im postale drugi dom.
- Ali ne patimo od veličine, nadahnjuje nas i to što su kroz povijest mnogi umjetnici poput Homera i Stevieja Wondera ili Ray Charlesa bili slijepi, a stvarali su nevjerojatna djela - govori Dajana.
U njihovu su kazalištu gostovali su poznati glumci, Goran Bogdan, Judita Franković, Otokar Levaj, Živko Anočić...
- Svake jeseni organiziramo BIT festival na kojem gostuju mnoga kazališta iz svijeta, iako oni u svojim ansamblima imaju samo jednog slijepog glumca. Mi smo ovdje svi "sto posto" - kaže Vojin. Još uvijek imaju status udruge, iako su svojevrstan "brend" jer u Hrvatskoj postoje već 70 godina.
- Žao nam je da to ljudi ne prepoznaju. Za sada smo još otok koji s kopnom treba spojiti mostom. No i takav izdvojen otok je lijep, egzotičan, i oaza - zaključuje Vojin te dodaje da im je želja biti dio nekog većeg kazališta...
Vojin Perić
Vojin se uključio se u dramsku grupu uključio još u školi i u kazalištu Novi život počeo je glumiti odmah nakon srednje škole. Tako je ostalo punih 39 godina. Uvijek je, kaže, bilo dragih i manje dragih uloga, dobrih i manje dobrih uloga, a prije nekoliko godina igrao je i u prvom igranom filmu Ljetnikovac u kojem je imao jednu od glavnih uloga.
- Lijepo je i ujedno jako teško dobiti angažman/ulogu u nekom drugom kazalištu. Kazališni i filmski redatelj Mario Kovač jednom me prilikom pozvao u kazalište Dubrava da igram Regoča, međutim zbog silnih sam ga obaveza morao odbiti. Ali nije mi žao. Ovo kazalište moj je "novi život" - govori Vojin.
Milenko Zeko
Milenko je oduvijek bio odličan učenik, a upravo je kroz kazalište dobio priliku pobijediti svoj strah od javnog nastupa.
- Stjecajem okolnosti, jedan se glumac razbolio, pa su me zvali da dođem probati. Rekao sam im: "Ma di ste mene našli?". No probao sam i svidjelo mi se. Od tad je prošlo 34 godine. Kroz rad s redateljima i glumcima, potpun sam skinuo "blokadu", što govori da uvijek nešto dobiješ ako uložiš malo truda - kaže Milenko koji je prije imao i svoj bend i mnogo drugih hobija, no onda se u jednom trenutku taj osjećaj za kazalište 'uvukao' i više nije mogao natrag.
Suzana Bliznac
U školi Vinko Bek pohodila je dramsku grupu jer je sve željela iskusiti, bavila se svim i svačim - raznim sportovima, pjevanjem, izviđačima, nastupala na školskim priredbama, natjecala se na Lidranu, pisala poeziju. No onda je prevladala ljubav prema glumi. Prvo je prije deset godina glumila u jednoj dječjoj predstavi, pa onda 2013. u Ćelavoj pjevačici i od tada sudjeluje u svakom projektu.
- U međuvremenu sam završila i studij novinarstva. Prijatelji me podržavaju, a svima je interesantno to čime se bavim, iako im je teško povezati glumu s nekime tko ne vidi - kaže.
Dajana Biondić
Dajana ove godine slavi punoljetnost u kazalištu Novi život. Kao mala se bavila plesom, no već je kao tinejdžerica izgubila vid, pa su uslijedile operacije i liječenje, upis u školu Vinko Bek.
- Nisam planirala da ću se baviti glumom. U trećem razredu srednje škole odigrala sam u predstavi kralj Edip, pa me Vojin 2001. pozvao da dođem jer im treba mladih snaga. U međuvremenu sam upisala i fakultet, pa kratko zaboravila na glumu, no ipak sam joj se vratila nakon dvije godine - kaže Dajana.
Iz principa ne idu na - nudističku plažu
Mi se možemo skinuti i goli jedni pred drugima, a nećemo znati da smo goli - kaže Vojin i dodaje da na nudističku plažu ne idu iz principa, kako ih drugi ne bi gledali.
Put u internat
Proces odvajanja za mene je bio traumatičan, vraćam se u djetinjstvo kada su me prvi puta odveli u školu, kada sam se odvojila od roditelja, braće, sestre - kaže Suzana koja u predstavi igra svoju mamu.
Isti način razmišljanja
Nas četvero pogođeni smo senzibilitetom. Kroz ovu predstavu zapravo se 'provlačimo' s istim načinom razmišljanja pa nije ni čudno da smo smo postali toliko bliski.
Neki novi klinci
Nedostaje nam ljudi, stoga se nadamo da ćemo uskoro pomladiti ekipu. Cure uskoro više neće moći igrati kćerke, samo mame. Nažalost, danas svi žele doći deset dana glumiti, pa na premijeru. No, odlučili smo da dižemo ljetvicu, tražimo kvalitetne glumce, kaže Vojin