S vremenske distance, sve mi se čini nevjerojatnim. Nitko nije očekivao da ću uspjeti, ja, čovjek s mora. Ponekad mi se čini kao da se sve to događalo u nekom drugom životu i nekome drugome, kaže nam Stipe Božić (68), alpinist, pisac, televizijski snimatelj, član GSS-a i autor mnogih dokumentaraca.
Ove godine Božić obilježava 40 godina od svog prvog uspona na Mt. Everest, ali i 30 godina od drugog uspona na “krov svijeta”. Prvi put na vrh je stigao 15. svibnja 1979. kao dio ekspedicije bivše Jugoslavije, i prvi je Hrvat kojemu je to uspjelo. Penjali su se zapadnim grebenom, kojeg do tada nitko nije uspio svladati. Drugi put na vrh se popeo 1989. godine po jugoistočnom grebenu, kao član makedonske ekspedicije.
Navedene obljetnice proslavit će - a kako drukčije nego - na Himalaji. U tijeku su, naime, pripreme za novi pothvat, a ovog puta društvo će mu praviti kći Iva (29), koja je aktivna članica Hrvatske gorske službe spašavanja.
Penjat će se na 6189 metara visok vrh Imja Tse, a s njima planiraju ići i vlaji s kojima je već bio na Himalaji - Vedran Mlikota te Ivo Miloš, koji će povesti kćer Paolu.
- Iva voli planinu i alpinizam, već je bila u gorju Tien Shan u Kirgistanu, na vrhu od oko 4000 metara. Često se zajedno penjemo ovdje, ali ovo je prvi put da zajedno idemo u ovakav zahtjevniji pothvat, na Himalaju. Usput ćemo snimati i dokumentarac. Iva je završila animaciju na Likovnoj akademiji i komparativnu književnost i zanima je film. Krećemo 4. svibnja, a taman oko obljetnice uspona, 15. svibnja, bit ćemo na dva dana hoda od Everesta - kaže.
Božić se popeo na najviše vrhove svih kontinenata i na tri najviša vrha na svijetu. Mount Everest koji seže do 8848 metara osvojio je 15. svibnja 1979. i 10. svibnja 1989. godine, potom K2 na 8611 metara 1993. i Kanchenjung na 8586 metara 1991. godine.
Do sada je na Himalaji bio 30 puta, a na pitanje što se svih ovih godina promijenilo, u opremi koju nosi te hrani koja se na planini jede, odgovara:
- Najveći napredak postignut je u cipelama. Prije su bile kožne i bile su vrlo teške i nezgrapne, a danas su lakše i toplije. Imali smo liofiliziranu hranu, kao i sada, ali mana tih jela jest da brzo dosadi taj okus. Zato sa sobom nosimo nešto pancete, pršuta, meda, juhe, ovo domaće i kalorično, a pršut je najdragocjeniji – smije se.
Priznaje da danas ne bi mogao osvajati vrhove uz bok nekom 30-godišnjaku, ali na Mt. Blanc se popne bez problema. Na pitanje bi li danas napravio nešto drugačije uoči ili tijekom prvog osvajanja Mount Everesta, kaže da ne bi, jer je i bit u toj dozi zdravog ludila.
- Stariji su racionalni, a za velike pothvate moraš imati neke pozitivne ludosti da bi promijenio nešto u svijetu, da bi pomaknuo vlastite granice i napravio velike stvari, bilo u znanosti ili umjetnosti. Drugi uspon je bio rutinski, lakšim smjerom. Ali i tu smo izgubili prijatelja iz Makedonije, Dmitra Ilijevskog. U prvom usponu stradao je šerpa Ang Phu, dok smo silazili. Nikad nisam olako pristupio nijednom usponu. Uvijek sam potpuno spreman, iskustvo ti puno znači, ali nikad se ne smiješ pouzdati u rutinu. Tek kad dođeš kući možeš reći da si uspješno završio ekspediciju. Ništa nije gotovo onoga trenutka kad si osvojio vrh, treba sigurno sići i doći kući. Često ljudi stradaju baš tijekom povratka – kazuje Božić koji je za prvi uspon imao teške pripreme.
- Imali smo program na Kineziološkom fakultetu u Ljubljani. sastojao se od svakodnevnog trčanja određenim tempom i intenzitetom. Vikendom su bila penjanja, točno određene visine i težine uspona. Skoro me prošla volja tijekom tih priprema. Usput sam radio kao električar pa sam morao kombinirati posao i treninge. Srećom izlazili su mi ususret i puštali me na neplaćeno. Poslije sam se prebacio u medije - kaže alpinist koji je na usponima svašta preživio, od udara munje u njegovu neposrednu blizinu pri usponu u Alpama, lavine, upadanja u pukotine u ledu... Uvijek je, kaže, imao sreće da ga opasnosti tek “očešu”, za razliku od brojnih prijatelja koji su stradali. Kako nam kaže, u prosjeku svakih 8000 metara uspona, izgubiš jednog prijatelja. No unatoč životnim šokovima, nije ga napustio optimizam.
- Imao sam ih i previše, od gubitka prijatelja, pa i sina prije 11 godina, bio sam u ratu ranjen, i ako bi netko imao predispozicije za PTSP to sam ja. Ali ne znam što to znači jer smatram da treba živjeti s optimizmom. Ne možeš se zatvoriti pod stakleno zvono. Život je prolazan, treba živjeti, uživati u svakodnevici, uvijek učiti i nekoga nešto naučiti, pomagati... Volontiranje u HGSS-u neizmjerno me ispunjava, raduje me ako sam nekome pomogao – kaže Božić koji nema velike želje što se tiče uspona, ali ima što se tiče dokumentaraca. Snimio ih je više od 120.
- Pri kraju radnog vijeka imao sam želju napraviti priču iz 1875. o jedrenjaku Stefano koji je potonuo uz obale sjeverozapadne Australije. Pola ih je poginulo, dio je izašao na obalu i tamo umrli. Dvojicu su spasili Aboridžini. Postoje zapisi jednog preživjelog i to su jedni od prvih zapisa o životu Aboridžina uopće. Ideja je bila napraviti dokumentarno-igrani film s kadrovima snimljenim na terenu, već sam gotovo otišao, ali je bila neka smjena na televiziji i to je otpalo. Ali nisam odustao od toga – kaže te najavljuje da će uoči 40 godina od uspona na najviši vrh svijeta objaviti knjigu “San o Everestu”.