Prije nego što je nakon smrti Lucije Berlin objavljena prva posmrtna zbirka njezinih kratkih priča “Priručnik za spremačice”, njezin sin Jeff Berlin nije imao nikakvih očekivanja. Općenito je vladala teza da više nitko ne čita kratke priče i mnogi su mu dali “dobronamjeran” savjet da ne očekuje previše od njihove objave.
Jeff se čak sjetio kako su mu iz izdavačke kuće Godine, koja je kupila izdavačku kuću Black Sparrow Press, koja je imala autorska prava na stare knjige Lucije Berlin, ponudili da obitelj otkupi njezine stare knjige po cijeni od jednog dolara po kopiji jer nisu više imali mjesta u skladištima. Sve to, uključujući i tu bijednu ponudu, odvijalo se prije nego što je objavljen “Priručnik za spremačice”. Nakon objave te knjige stvari su se počele dramatično mijenjati.
“Priručnik za spremačice” se strelovito uspinjao na ljestvici liste bestsellera New York Timesa, nakon čega je knjiga prevedena na više desetaka jezika i prodala se u stotinama tisuća primjeraka u cijelom svijetu. Bilo je to 2015. godine i nevjerojatan uspjeh knjige je pokazao da Lucia Berlin, koja je inače preminula 2004. u 68. godini, ima publiku koja je veća i brojnija nego kod mnogih živućih pisaca. U tom trenutku više nije bilo upitno hoće li se još nešto od Lucije Berlin objaviti - bilo je samo pitanje kad. I naravno - što.
Naime, ostalo je 30-ak priča koje Stephen Emerson, bliski prijatelj Lucije Berlin i urednik “Priručnika za spremačice”, nije odabrao za tu zbirku priča. Od tih preostalih priča je urednica Emily Bell, iz izdavačke kuće Farrar, Straus and Giroux (FSG) htjela izabrati, kako je to nazvala, “kutiju s blagom” - jednu jaku zbirku za obožavatelje Lucije Berlin, koji su jedva čekali bilo što od ove tajanstvene autorice, koja je prije nego što je postala slavna pisala uglavnom za časopise koje su objavljivali njezini prijatelji te za razne sveučilišne publikacije. I tako je FSG u studenom 2018. godine objavio “kutiju s blagom” - zbirku kratkih priča “Večer u raju”.
“Večer u raju” je na neki način ono što se događalo prije nego što je Berlin predstavila protagoniste i priče iz popularnog “Priručnika za spremačice”. Priče su uglavnom predstavljene po kronološkom redu, a počinju s pričom o mladoj djevojci koja sa svojom nasilnom obitelji živi u El Pasu. Likovi su mlađi i dosta su inspirirani ranijim godinama života Lucije Berlin.
Ona je odrasla po rudarskim naseljima u Idahu i Montani, prije nego što se sa svojom majkom alkoholičarkom preselila baki i djedu u El Paso. Priče su tako neka vrsta autofikcije u kojima Berlin vuče paralele s brojnim stvarima iz svojega života, pa osim što je jedan dio smješten u El Pasu, u kojemu je odrasla, dio je smješten u Santiagu u Čileu, gdje je Berlin također živjela dok joj je otac tamo radio kao inženjer.
Baš zbog te autentičnosti sve priče ostavljaju vrlo “domaćinski” ugođaj i predstavljaju obiteljski realizam: teška vremena, siromaštvo, alkoholizam, mizerne plaće i sve ostalo što ide uz to. Proza Lucije Berlin je živa, gotovo da nema priče u koje nije unijela boje, pa makar i samo opisala boje na željezničkoj stanici. Osim boja, Lucia Berlin se potrudila ubaciti i mnogo glazbe, pa kroz neke priče pratimo i glazbenike koji pokušavaju uspjeti u glazbenom svijetu, a u nekima se referira na velikane jazza, poput Coltranea i Milesa Davisa. Lucia Berlin bi svakako morala biti podsjetnik za sve izdavače da ponekad treba malo pričekati, treba nekim autorima dati vremena i s njima biti strpljiv dok su još živi.