Korona virus širi se zrakom, posebno u zatvorenim prostorima, putem sićušnih čestica aerosola koje zaražena osoba izdahne, koje neko vrijeme ostaju u zraku ili padnu na površine koje dodirujemo. Znanstvenici se od samog početka pandemije bave istraživanjem načina na koji se virus širi te istražuju koliko dugo može opstati u zraku. 

Riječ je o česticama koje su nešto veće od 300 mikrometara i zbog zračnih struja u sekundi padaju na tlo, pri čemu nije svejedno kakvo je strujanje zraka u prostoriji, koliko su ljudi blizu jedni drugima, koliko su dugo izloženi bliskom kontaktu s drugim ljudima i slično. 

Stručnjaci su do sada izradili niz modela koji simuliraju širenje virusa, a jedan od njih, nazvan 'Estimator', nedavno je predstavio znanstvenik i profesor kemije sa Sveučilišta u Coloradu, Jose-Luis Jimenez. Na temelju njegovih simulacija, španjolski list El Pais izradio je grafičke prikaze širenja virusa u potencijalnim stvarnim situacijama. 

Prikazana su tri primjera: Obiteljskog druženja u sobi, boravka u kafiću u kojem su stolovi razmješteni u skladu s epidemiološkim mjerama, te boravka djece u učionici, pod pretpostavkom da je u svakoj od tih situacija jedna osoba bila zaražena korona virusom.

Grafike pokazuju kako je za sprječavanje širenja zaraze u zatvorenim prostorima najbitnija ventilacija, odnosno prozračivanje (bilo otvaranjem prozora i vrata ili mehaničkom ventilacijom). Maske pri tome imaju određenu ulogu jer smanjuju broj potencijalno zaraženih, a važan je faktor i vrijeme koje se provodi u prostoru.

Prva vizualizacija prikazuje druženje  šest osoba u zatvorenoj sobi. Ako je jedna osoba zaražena i nema nikakvih epidemioloških mjera, poput nošenja maski i prozračivanja, model pokazuje da bi se nakon četiri sata svih pet osoba koje su u sobi sa zaraženom osobom, moglo zaraziti.  Rizik značajno pada ako se  druženje skrati na dva sata, te ako se prostorija redovno prozračuje. Dodatno, rizik se smanjuje ako osobe u prostoru nose maske. Naime, u tom slučaju postoji određeni rizik od zaraze samo za jednu osobu. 

Drugi je primjer kafić čiji je kapacitet reduciran na 50 posto, u kojem se nalazi 15 osoba od kojih je jedna zaražena. Bez prozračivanja i ventilacije, nakon četiri sata svi posjetitelji kafića bit će zaraženi. Ako se nose maske, rizik je manji te model predviđa zarazu osam osoba, no ako se prostor prozračuje i ako posjetitelji nose maske, te ako je vrijeme boravka u prostoru dva sata, tada , postoji rizik od zaraze za samo - jednu osobu. 

Isti zaključak može se izvesti iz modela primijenjenog u učionici sa 24  učenika i zaraženom profesoricom. Bez epidemioloških mjera, nakon dva sata čak do 12 učenika može biti zaraženo, dok bi u slučaju nošenja maski ta brojka mogla iznositi pet. U objašnjenju ove situacije navodi se kako udaljenost učenika od zaražene profesorice nije neki odlučujući faktor, te se jednako mogu zaraziti učenici koji su u njezinoj blizini, ali i oni koji sjede u pozadini učionice. Rizik za učenike ako nose maske i ako se razred pravilno provjetrava nakon sat vremena, drastično pada, te se procjenjuje da postoji rizik za zarazu - samo jednog učenika. 

Teško je u stvarnosti ispitati točnost takvih modela, no ono o čemu se sve više govori u posljednje vrijeme i na što ukazuje sve više istraživanja jest važnost prozračivanja i ventilacije koja, čini se, postaje jedna od najvažnijih mjera za sprječavanje širenja zaraze u zatvorenim prostorima.