Borila sam se s rakom dojke dva puta u životu, jednom prije 16, a drugi puta prije otprilike tri godine i mogu reći da su se protokoli vezani uz dijagnostiku i liječenje u tom razdoblju dosta promijenili. Prije 16 godina jedan dan sam dobila dijagnozu, a već drugo jutro sam bila na operaciji. Tome je vjerojatno doprinijelo i to što sam tad radila kao viša medicinska sestra u Općoj bolnici „Dr. Josip Benčević“ u Slavonskom Brodu, pa su se moji kolege uzvrtjeli oko mene.
POGLEDAJTE VIDEO: Silvana i Branka pričaju o svom iskustvu borbe protiv raka dojke
Drugi puta protokol je bio takav da sam poslije UZV prošla dodatnu dijagnostiku, pa prvo kemoterapije i tek onda išla na operaciju. Moguće i zato što je taj tumor bio zloćudniji, priča Silvana Bernardić (63), predsjednica Udruge žena operiranih od raka dojke Nada, iz Slavonskog Broda.
- Kad se tumor prvi put pojavio, nisam sama napipala kvržicu, niti sam uopće sumnjala da nešto nije u redu. Štoviše, nisam baš išla za tim da bih trebala redovito obavljati samopreglede ili preglede. Tad sam imala 47 godina, pa još nisam dobivala ni pozive za preventivne preglede u sklopu Nacionalnog programa. Jednostavno, kad smo zdravi, često mislimo da smo nedodirljivi. No, kako sam u to vrijeme morala izabrati ginekologa, doktorica je shvatila da dugo nisam bila na pregledu dojki i uputila me da ipak obavim mamografiju – priča gospođa Silvana. Nalaz je bio suspektan, pa je upućena da obavi i UZV dojki i pokazalo se da je u pitanju karcinom.
- Kao što sam rekla, već idući dan sam operirana u Slavonskom Brodu, a nakon što sam se malo oporavila od operacije, trebalo je putovati u Zagreb, na Institut za tumore, gdje sam primila 6 ciklusa kemoterapije i 24 zračenja. Tada u našoj bolnici još nismo imali potrebnu aparaturu i liječnike koji bi mogli voditi terapiju, no to se u međuvremenu promijenilo i žene više ne moraju putovati ni zbog operacije ni zbog terapija, priča. Iako nije lako podnosila terapije, dugo je vremena prošlo otkad se mogla smatrati zdravom, pa se danas više i ne sjeća ničeg ružnog.
- Ostala sam tad ostala bez kose, bilo je mučnina tijekom kemoterapije, ali me sve to nije jako pogodilo. Jednostavno sam sebi rekla: To moraš proći i nema kukanja – priča. No, da stvari budu gore, u to je vrijeme imala i drugih zdravstvenih problema. Prvo se liječnicima učinilo da postoje lezije na jetri, što bi značilo da se karcinom širi, no pretrage su pokazale da promjene nemaju veze s tim. Onda ju je stisnulo u križima, jedan živac ostao je pritisnut između kralježaka, pa je između kemoterapija bila ukočena. Potom je mjesecima strepila jer su njeni markeri stalno bili povišeni, oko 40, a struka kaže da bi morali biti ispod 30.
- Nakon skoro godinu dana i liječnik je shvatio da je to kod mene jednostavno tako i zaključio da to ne mora biti loš znak. Ipak, zbog toga sam hormonsku terapiju primala godinu i pol dana duže nego većina ostalih pacijentica, punih šest i pol, umjesto pet godina, priča. Iako se oko godinu dana nakon operacije vratila na posao i počela osjećati sve bolje, dugo je bila redovna na kontrolama, svakih šest mjeseci.
Nakon 13 godina, rak se vratio
- Prošlo je i 13 godina od prve dijagnoze kad mi je to počelo pomalo ići na živce. Tako sam, kad je u Slavonskom Brodu organizirana rasprava s liječnicima za žene koje su bolovale od raka dojke, uvjerena u svoje zdravlje, pitala mogu li nakon toliko vremena prorijediti kontrole. Jedna mi je liječnica tada rekla: “Rak dojke zna se i vratiti, još ste mladi i još ste na ‘skliskom’ terenu”. Tako sam se opet naručila na mamografiju i na UZV, koji je trebao biti tek za 15 mjeseci. Nisam htjela koristiti povlasticu da odem direktno kolegama u bolnicu i preko reda, nego sam se naručila kao i drugi pacijenti, priča. No, kad je stigao nalaz mamografije s naznakom da što prije obavi UZV, znala je da nešto nije u redu.
- Tako sam ipak otišla do kolege i on me odmah pregledao. Bio je siguran da je u pitanju karcinom, a dodatne obrade pokazale su da je ovog puta u pitanju zloćudniji tumor. U skladu s novim protokolima liječenja, prvo sam dobila šest kemoterapija, pa tek onda išla na operaciju. Teško je bilo opet se nositi s kemoterapijama. Opet sam ostala bez kose, obrva, otpali su mi nokti, promijeni vam se boja kože, postanete blijedi, reagirala mi je i probava. Kao za inat, bilo je to vrijeme korone, pa se nisam usudila izlaziti, niti mi je puno ljudi dolazilo, kako se ne bih zarazila, jer bi to prekinulo liječenje i odgodilo operaciju, a to si nisam mogla priuštiti – priča gospođa Silvana. No, i to je prošlo. Dočekala je i operaciju.
- Liječnik je predložio odstranjivanje dojke, no ja sam tražila da napravi obostranu mastektomiju. Kasnije se i kirurg složio da je to dobra odluka. Tako sam obavila tu operaciju i dobila ekspandere. I to se zakompliciralo, rane su sporo zarastale, no s vremenom jesu, pa sam uskoro prošla i zahvat ugradnje implantata. Već nakon pola godine osjećala sam se bolje i ovog puta se i ranije vratila na posao, priča gospođa Silvana. Umjesto zahtjevnog posla instrumentarke pri operaciji koji je radila u međuvremenu, premještena je u ambulantu, što je nešto lakši posao, pa se ubrzo vratila svakodnevici.
- Nisam pekmezav tip, pa je i to doprinijelo da stvari prihvaćam mirno. Naravno, čovjek se zabrine. U vrijeme prve operacije bila sam u fazi kad sam se malo okrenula i alternativi, pa čak i putovala u Zagreb kod jednog iscjelitelja, no zaključila sam da vjerujem u medicinu i odustala od toga. Hranila sam se zdravo i puno šetala i to je bilo to. I bolest me naučila razmišljati na kratki rok. Shvatila sam da, ako mi je danas dobro, moram uživati u današnjem danu, a ne razmišljati o tome kako će biti sutra, priča Silvana Bernardić. Suprug i sin bili su joj velika podrška u svemu, a veliko je zadovoljstvo pronašla i u odlascima u Udrugu Nada i okupljanju žena koje su bolovale od raka dojke.
'Ima i onih kojima je gore'
- Inače volim putovati, pa svake godine odem na neko dalje putovanje, a s Udrugom u međuvremenu i na brojne izlete. Najčešće ne pričamo o bolesti, samo onda kad dođe žena kojoj je to potrebno, ako treba neke informacije ili podršku žena koje su prošle ono što sama prolazi. Inače uživamo u druženjima s puno smijeha i kreativnim radionicama i radimo na tome da žene podsjećamo na važnost preventivnih pregleda. Naime, kad sam sama oboljela, te godine bilo je 2400 novootkrivenih slučajeva raka dojke i 900 umrlih žena. U vrijeme kad sam se s rakom borila drugi puta bilo je 2800 novootkrivenih slučajeva i nešto više od 600 umrlih žena.
To govori da se kroz Nacionalni program ranog otkrivanja učinilo korake prema tome. A struka kaže da je rak dojke otkriven na vrijeme danas izlječiv u 95 posto slučajeva, podsjeća Silvana Bernardić.
Osjećaj da žene treba podsjećati da redoviti pregledi mogu biti ono ‘zrno’ nade koje je presudno za zdravlje u Udrugu Nada doveo je i našu drugu sugovornicu, Branku Katanić (62), koja se vrlo rano suočila s onim da obiteljska anamneza može bitno utjecati na zdravlje. Njena baka, teta, majka i kasnije sestra, borile su se s karcinomom jajnika. I ona sama s 30 godina prošla je operaciju u kojoj joj je odstranjen lijevi jajnik. Dugo vremena imala je i ciste na dojkama, pa je stalno bila pod liječnikom kontrolom. Sve do 2013. godine, kad nije stigla otići na redovitu zakazanu mamografiju i UZV. Srećom, tad je već zbog godina uvrštena u preventivni program ranog otkrivanja raka dojke, pa joj je ubrzo stigao poziv za mamografiju.
- Na tom mi je pregledu prije devet godina otkriven tumor. Prošla sam najprije operaciju u kojoj mi je odstranjena jedna trećina dojke, no naknadno se pokazalo da je riječ o invazivnom lobularnom karcinomu i da je potrebna još jedna operacija. Preporuka onkologa bila je da se odstrane obje dojke, što sam odmah prihvatila. Teško je, jer dojke su dio tijela s kojim mi žene povezujemo svoju ženstvenost, no predosjećala sam da ću tako biti sigurnija. Tri tjedna nakon te operacije prošla sam četiri kemoterapije, a onda sam morala u Zagreb na zračenja. Sve drugo sam obavila u našoj bolnici u Slavonskom Brodu i kad sam došla u Zagreb na Institut za tumore, pokazalo se da je moja onkologinja baš kod njih odradila specijalizaciju. Danas u Slavonskom Brodu imamo sve, pa i dobre plastične kirurge. Jako sam zahvalna svim tim liječnicima koji su ostali ovdje, velika je stvar to što danas ne moramo putovati da bismo se liječile – priča gospođa Branka.
Dodaje kako postoji još jedan veliki ‘minus’ u liječenju karcinoma dojke, koji nije dobro riješen ni u Zagrebu, ni u manjim sredinama: Žene su od spoznaje o dijagnozi nadalje često prepuštene sebi i crnim mislima, bez odgovarajuće podrške psihologa. Osim ako ga sama ne traži, ne naruči se i ne – čeka. Zato je, smatra, najvažnije da žena koja se suoči s dijagnozom izvuče iz sebe svu svoju snagu i pronađe svoje načine da se hrabri.
- Kad sam bila u bolnici pored mene je bila jedna baka, puno starija od mene i stalno je tugovala jer su joj odrezali obje dojke. Rekla sam: I meni, pa što, sad sam kao Angelina Jolie. U toj sobi nam je cimerica bila djevojka koja je imala jedva 30 godina i došla je s tom dijagnozom, pa ne možete ne pomisliti da ima i onih kojima je gore i da treba prihvatiti ono što se mora i krenuti dalje - priča o tome kako je sama pronašla snagu. Od svih poteškoća koje prate ženu oboljelu od raka dojke, najviše pamti strah da neće moći raditi s rukama, kao što je navikla.
Nema smisla pitati se 'zašto baš ja?'
- Cijeli život se bavim nekim ručnim radom i svašta izrađujem, jer me rad rukama smiruje. No, posebno sam se bojala da se neću moći vratiti na posao. Spremačica sam u Osnovnoj školi 'Dragutina Tadijanovića', što je težak posao i ruke su tu jako važne. Da nisam mogla raditi, to bi značilo da moram u invalidsku mirovinu, odnosno da padam na mizerne prihode. Tako sam pomalo stiskala zube i borila se te pomalo učila kako izvesti neke pokrete koje isprva nisam mogla, na neki 'svoj' način – priča. Nikad se, dodaje, nije zapitala 'zašto baš ja', niti je zdvajala nad sudbinom.
- Često se šalim da se ne bih ponašala drukčije niti da sam dobila milijun eura na lotu. Onda se sigurno ne pitate 'zašto ja'. Tako se ni u bolesti ne vrijedi pitati. Na tumor sam od prvog dana gledala kao na podstanara. Sve je dobro dok je dobar i poštuje obaveze, kad je loš, treba smoći snage da ga istjerate i nastavite dalje. Naravno, treba imati i sreće u svemu tome, ali uvijek pomislim da ima ljudi kojima je i gore, pa nekako skupim snagu, kaže gospođa Branka. Dodaje kako je cijelo vrijeme imala veliku podršku supruga, sina i kćeri. Kći je u to vrijeme bila pred upisom na fakultet, dok je sina to čekalo godinu kasnije.
- Bili su već ozbiljni, pa sam mogla otvoreno razgovarati s njima. Dogovorili smo se da im ništa neću skrivati te da kroz sve što budem prolazila prolazimo zajedno. Ponekad sam i htjela ponešto sakriti, no zaključila sam da će biti gore ako saznaju na ružan način, pa su bili uključeni u sve. Kći je tad otišla u Zagreb na studij, a sin je još godinu dana bio doma i on me često previjao i pomagao mi da se okupam nakon operacije, kad suprug ne bi mogao, priča Branka. Veliku podršku tad je imala i u sesti i šogoru te divnim susjedima, s kojima i danas prijateljuje.
Devet godina od dijagnoze ljeti se najviše veseli kupanjima na prelijepom Poloju, jer obožava plivati.
- Imamo nekoliko parova s kojima se rado družimo na kupalištu i to nam je veliki gušt. Osim toga, živimo u zgradi koja ima malo dvorište, pa se tu rado družim sa susjedama. I tu nas je bolest spojila, jer imam susjedu kat iznad mene, i jednu ispod, koje su također bolovale od raka dojke. No, ne pričamo o bolesti, radije razmjenjujemo recepte za ajvar ili slušam njihove priče s putovanja, pa i ja imam osjećaj kao da sam putovala – priča Branka. S obzirom da je svog lošeg podstanara uspješno otjerala, danas u taj prostor, kaže, želi puštati samo one male životne radosti koje čovjeka čine sretnim. Za nju, to je mogućnost da odlazi na kreativne radionice u Udruzi ‘Nada’ i uživa u tome da nešto izradi vlastitim rukama, što članice udruge kasnije i prodaju na sajmovima, kako bi prikupile sredstva za udrugu.
Ginekolozi trebaju podsjećati žene i na brigu o dojkama
- Preventivni pregledi iznimno su važni za rano otkrivanje raka dojke. Jedna od gospođa s kojima ste razgovarali istaknula je da ju je njena ginekologinja pitala kad je obavila zadnji pregled dojki i podsjetila ju da obavi mamografiju. Rekao bih da je važno poslati poruku da je to pitanje zapravo obaveza ginekologa, komentira prof. dr. sc. Ivan Fistonić, iz Instituta za žensko zdravlje.
Kaže da dojke treba promatrati kao dio ženinog reproduktivnog sustava, jednako kao što su to jajnici ili maternica, koje ginekolozi inače prate na pregledima.
- Na koncu, zdravlje dojki vrlo je važno i kad .razgovaramo o kontracepciji, ili hormonalnim promjenama i hormonalnim nadomjescima u vrijeme menopauze, zato je važno podsjećati ženu na preglede i informirati se o tome kakvi su nalazi - dodaje sugovornik.
- Iznimno je važno redovito obavljati pregleda jer statistika pokazuje da je rak dojke koji je otkriven na vrijeme u više od 95 posto slučajeva izlječiv. Da je tome tako pokazuje i pad smrtnosti od raka dojke za 25 posto, koji bilježimo u proteklih sedam godina - kaže i dr. Damir Margaretić, radiolog-onkolog iz privatne specijalističke radiološko-onkološke ordinacije ‘Damir Margaretić’ u Osijeku. Kako se Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke počeo provoditi 2006. godine, tako da se žene u dobi između 50 i 69 godina pozivaju na mamografiju jednom u dvije godine, uz prosječan odaziv žena oko 60 posto (a u nekim županijama i 80 posto), dobri rezultati se bez sumnje mogu pripisati tome, dodaje.
- Općenita je preporuka da se između 25 i 30. godine napravi jedan preventivni UZV pregled dojki, nakon čega ih treba ponavljati jednom godišnje. Do 40. godine treba napraviti i prvu mamografiju. Nakon te dobi ova dva pregleda trebalo bi u dogovoru s liječnikom kombinirati, tako da je razmak između njih 6 do 9 mjeseci, ovisno o procjeni liječnika, savjetuje dr. Margaretić. Dodaje kako ta preporuka vrijedi za sve žene, pa i za one koje u bližoj obitelji nemaju anamnezu raka dojke te da osobno sve svoje pacijenti savjetuje da preglede nikad ne preskaču.
Postoje studije koje su dokazale da se mamografijom tumori i druge promjene dojke koje su premalene da bi se mogle napipati mogu prepoznati oko dvije godine prije nego što je to moguće kliničkim pregledom, na temelju simptoma ili opipljive kvržice. Ipak, mamografija ne može prikazati 15 do 20 posto karcinoma dojki, posebno kad se radi o dojkama s gustom žljezdanom strukturom, zbog čega su podjednako važni i UZV pregledi dojki. Dakle, ne samo da jedan pregled ne isključuje drugi, već je riječ o pregledima čije bi rezultate liječnici trebali pratiti paralelno.