Poznati pustolov Petar Rikić proputovao je svijet s motorom sa samo 19 godina, a sada se ponovno vratio u amazonsku džunglu. Više o Petru možete pronaći u članku Proputovao svijet s 19 godina, cijelu Ameriku i kreće ponovo! 

Pratite ga i na njegovoj Facebook stranici. 

Evo, nakon godinu dana, ponovo sam navratio prijatelju iz naroda Shuar. On mi je, za boravka tamo osim kao vodič, približio njihov svijet, upoznao me sa šamanom, ritualima, njihovim mitom o postanku, legendama, ratničkoj prošlosti te trenutnim stanjem i odnosima. 

Za naš ponovni susret izradio mi je poseban dar. Što mislite što bi se od Shuara moglo očekivati? A što drugo, nego koplje. Al' da ne bi mislili da se radi o običnom zašiljenom kolcu, drvo za izradu se posebno bira, u pripremi tretira na specifičan način, a samo koplje izrađuje se više dana uz određene rituale.

Selvu, koju mi često nazivamo džunglom, Shuari vide svojim domom, majkom i izvorom iz kojeg namiruju sve svoje potrebe za život. Hrana medicina, duhovnost, sve je na dohvatu ruke

Kako prošle godine nisam za javnost pisao o boravku kod Shuara, ovaj posjet od par dana, prije odlaska na nešto o čemu će uskoro biti više priče, povezat ću s prošlim a time ćemo za neke dobiti zanimljivo javljanje. 

Zašto za neke?  

Zato što ću unaprijed upozoriti da ova priča ima i brutalne elemente koji su dio života ovog područja, pa nije za one koji su osjetljivi na takve teme.

Na zapadu i u knjigama Shuari su više poznati kao amazonsko pleme Hivaro ili Hibaro. Oni se baš i ne slažu s time, jer za sebe imaju svoje ime, jednostavno Shuar a za svoje susjede i rođake koji žive malo dalje Achuar.

U Ekvadoru ih je oko 40.000, a još dio živi u Peruu preko granice do kojih oni puno ni ne drže. Uglavnom žive u regiji Morona Santiago, znači na istočnim obroncima ekvadorskih Anda koji se spuštajući pretvaraju u Amazoniju. Za razliku od dublje Amazonije gdje rijeke blatnih obala lijeno teku stvarajući velike meandre, ovdje teren pokazuje pravu raskoš oblika. Iz selve, kišne šume, izviruju vulkanske kupe i stjenoviti oblici, dosta je ponora i spilja, a brze rijeke kamenitih obala zbog dinamike terena spuštajući se niz obronke stvaraju mnoštvo slapova raznih oblika. 

Selvu, koju mi često nazivamo džunglom, Shuari vide svojim domom, majkom i izvorom iz kojeg namiruju sve svoje potrebe za život. Hrana medicina, duhovnost, sve je na dohvatu ruke. Puno se piše o bogatstvu i izobilju koje se nalazi u ovoj šumi, međutim tek kada se tome osvjedočimo, stečeni dojam još je potpuniji. A oni živeći u tom izobilju mogućnost postali su majstori, kako u nalaženju, uzgoju i obradi biljne hrane, tako i u lovu i ribolovu.

Vrijeme izazova

Međutim kao i za sve njihove susjede i daljnje rođake pred njima je veliki izazov koji se javlja u obliku potrebe suvremenog društva da od njihovog teritorija uzme sve što se uzeti može, drvo, naftu, rude, zlato... nudeći zauzvrat tričarije koje će moći nabaviti u šoping centrima, a koje im ionako uglavnom ne trebaju. Ne samo njima nego i većini nas.

Veliki je izazov pred njima, jer pored magije svoje prekrasne zemlje, vide oni i magiju koju stvara internet i blještavilo. Vidio sam više primjera u kontaktima s drugim domorodačkim zajednicama koliko je teško odoljeti, probati i sam stisnuti koju tipku i vidjeti što će se potom otvoriti. 

Dakako nije to samo njihov izazov, i naš je, jer kao što nemamo pravo očekivati da oni budu ono što mi mislimo da bi trebali, možemo se zapitati i koja je naša uloga u svemu? Kolika je zajednička odgovornost za njihov dom i je li njihova šuma i njihov dom, ujedno i naš?

Za razliku od zajednice Kichwa čiju sam uspješnu borbu za svoje pravo na život, izbor i teritorij opisao u prošlom članku, Shuari od davnina imaju drugačiji put kao i način borbe s izazovima.

Naime radi se o narodu poznatom po svojoj borbenosti, ratničkom ponosu i držanju riječi. Kao takve, nitko im se nikada, ni Inke ni Španjolci koji su došli kasnije nisu uspjeli nametnuti. A i današnja vlast, što se pokazuje dobrim, s dosta pažnje izgovara njihovo ime. 

Lekcije iz prošlosti

Zanimljiva je priča o tome kako su Španjolcima kolonizatorima, dali lekciju koju su dobro mogli razumjeti i koja im se trajno urezala u svijest.

Glavni zapovjednik španjolske vojske počašćen je na poseban način, rastopili su za njega toliko željeno zlato i nasuli mu ga u grlo

Uslijedilo je to, nakon što su Shuari u grad po ženama, kao darove poslali plodove selve i među njima nekoliko grumena zlata. Međutim, ''kulturni'' kolonizatori, donosioci nove kulture, prema ženama su se ponijeli vrlo nečasno, a od darova jedino vidjeli zlato. 

A onda vođeni pohlepom za žutim metalom, krenuli su na teritorij Shuara.

Međutim ono čemu bi se po pitanju strategije i sam Sun Tzu zadivio, odigralo se u nekoliko narednih dana. Osim što su naoštrili koplja, ratnici iz selve napeli su opne na bubnjevima i bubnjajući uz stalnu promjenu pozicija držali su došljake u danonoćnoj neizvjesnosti i napetosti. Počela je igra živaca i iscrpljivanja. Više puta Shuari bi se približili neprijatelju, pa se umjesto napada udaljili. A onda su se jednom bubnjevi počeli udaljavati. Napadači su pomislili da odlaze, ali prevarili su se. Iako malobrojniji i naoružani samo drvenim kopljima totalno su porazili vojsku i nakon toga su se uputili u grad. Tamo su pobili sve odrasle muškarce, što je u tih, dan - dva Španjolcima odnijelo oko 20.000 života. Glavni zapovjednik španjolske vojske počašćen je na poseban način, rastopili su za njega toliko željeno zlato i nasuli mu ga u grlo. 

A onda, kako nisu osvajački orijentirani, vratili su se na svoj teritorij. Poslije toga proglašeni su barbarima, za što i postoje određene osnove, ali pričam o njihovom načinu borbe za ono što oni vide svojim teritorijem.

Tsantsa ritual

Kako si obično u kontaktima s lokalnim zajednicama dajem više vremena i ne forsiram ljude pitanjima i izradom atraktivnih fotografija, nego se opustim i uključim koliko je moguće u samo okruženje sudjelujući u životu, dajući priliku odnosu, a ne materijalu, tako mi se i ljudi otvaraju tempom koji njima odgovara. 

Da, upravo tako, obično ljude na spomen njihovog imena asocijacija usmjerava na lov na glave, a potom na ono po čemu su poznati, postupak smanjivanja odsječenih glava na veličinu šake, čime tako obrađena glava postaje spomenuta Tsantsa

Zanimljivo je ono što je moj prijatelj - vodič  zamijetio: ''Obično kad se nas spomenu ljudi prvo vide Tsantsu, a kad dođu, ne treba dugo da postave upravo to pitanje, a ti ga još nisi postavio?'' 

Da, upravo tako, obično ljude na spomen njihovog imena asocijacija usmjerava na lov na glave, a potom na ono po čemu su poznati, postupak smanjivanja odsječenih glava na veličinu šake, čime tako obrađena glava postaje spomenuta Tsantsa.

Sama Tsantsa za njih nije samo trofej nego, koliko god to morbidno izgledalo, ima i elemente spiritualnog odnos s pobijeđenima. Zanimljivo je da se u jednoj fazi kontakta sa zapadnim društvom, koje zakonski zabranjuje te rituale, zbog potrebe muzeja i nekih poremećenih kolekcionara povećao broj izrađenih Tsantsi, jer spomenuti su za njih dobavljačima nudili veliki novac. 

Danas, kako sam spomenuo, izrada Tsantse zakonom je zabranjena, iako se one koje su nastale ranije koriste i mogu se vidjeti. 

Priča se da se to još uvijek u bitno manjoj mjeri prakticira, na što upućuju i određeni znaci. Jedan od tih je i nestanak dva Talijana prije par godina. U stvari nisu oni nestali, nađeni su u stanju koje se uklapa u ovo poglavlje priče.

A za one koji vole vizualizirati situacije, nek si zamisle spavanje u dubini selve, u kući pokrivenoj travom, u okruženju Tsantsi.

Šamanizam Amazonije i Zapadnjaci 

Iako je dio Shuara prihvatio kršćanstvo, u njihovom svijetu tradicionalna vjerovanja i šamanistički rituali vezani za duhovni svijet i dalje imaju veliku važnost, pogotovo kod udaljenijih skupina. Ono što dio zapadnjaka često pokušava naći u selvi, ne mislim samo kod Shuara nego i kod ostalih naroda Amazonije, često su liječenja i iscjeljenja, koja se često pokazuju i uspješnim. Za one koji su skloni eksperimentiranju, zanimljiv je i oblik duhovne prakse kroz vođene šamanske rituale, ayahuasca.

Budućnost Shuara i budućnost selve

Osim onih koji su ostali vjerni tradicionalnom načinu života, znači u selvi i od selve, danas se dio Shuara na rubnim zonama svog teritorija bavi turizmom a dio njih koji su izašli iz selve aktivno sudjeluju u društvenim procesima u Ekvadoru. Zbog posebnog odgoja kojem se podvrgavaju dječaci i ratničkih sklonosti, dio njih se našao u vojsci i policiji, a od posebno odabranih formirana je i jedna specijalna vojna postrojba.

Zanimljivo je za spomenuti da su upravo Shuari odigrali pozitivnu ulogu u sprječavanju razvoja rata koji je već počeo između Ekvadora i Perua, a kako žive u pograničnoj zoni trebao se odvijati upravo na njihovom teritoriju. 

Kao i u većini životnih situacijama energičnost Shuara manifestira se i u njihovoj glazbi naglašenog ritma, a ako uz neobične oblike dobrodošlice, kao ušmrkavanje kroz nos tamne tekućine, ekstrakta duhana, možemo odagnati određene primisli, Shuari postaju zanimljivi i srdačni ljudi.

Bez obzira na to što, kao i većina čitatelja ne bih odobrio neke elemente tradicije ovog naroda, podržavam ih u borbi za očuvanje autohtonog identiteta i ostanku u selvi, jer kao što se desilo nekim plemenima, ako svi izađu više se neće imati kuda vratit. 

Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.