Kroz judo sam se oblikovala, stekla sigurnost i jako dobru orijentaciju. Obišla sam natječući se pola svijeta i upoznala mnogo jako dobrih prijatelja iz raznih zemalja s kojima se čujem gotovo svakodnevno. To smatram velikim bogatstvom, započela je svoju priču paraolimpijka i studentica splitskog Katoličko-bogoslovnog fakulteta Lucija Brešković (25).
Počela je trenirati judo prije osam godina otkad je njezin trener Boška Rozga pokrenuo Judo klub Kaštela u Rudinama gdje živi.
Ova gotovo slijepa i srčana djevojka osvojila je niz odličja, kao i peta mjesta na paraolimpijskih igrama u Rio de Janeiru 2016., te na Svjetskom prvenstvu u Lisabonu 2018. godine. Ponosita je i na titulu najbolje sportašice Grada Kaštela.
- Do sada sam na natjecanja uglavnom išla sama s trenerom, sad sa mnom ide i sestra Jelena (16). Predivno je kada predstavljaš svoju državu pred mnoštvom ljudi, a još divnije da od uspjeha naših nogometaša svi znaju za nas. Teško mi je kad izgubim, ali vrlo brzo shvatim da i tako nešto dobijem, kao što je, recimo, dragocjeno iskustvo – dodala je Lucija koja odlučno cilja na paraolimpijsku medalju.
Spada u kategoriju slijepih jer ima manje od pet posto vida, pa joj je čitanje oduvijek bio problem te treba povećala. Ni u djetinjstvu joj nije bilo lako, no, nikad nije se htjela izdvajati od ostalih. Sestra Jelena i mlađi brat također imaju albinizam koji prati slabovidnost.
- Od malena radim sve isto kao ostali, malo sporije nekad, malo nespretnije možda, ali uglavnom ne odustajem. Biciklu i dalje vozim, nedavno sam imala malo veću nesreću, ali to je sanirano. Kada sam bila mala, smetale su mi naočale kao i drugoj djeci, ali danas su mi kao neophodni odjevni predmet, ne mogu biti bez njih. Prepreke su često bile arhitektonske naravi, stupove ispred osnovne škole su bojali u nekoliko različitih boja jer samo se ja i brat zabijali u njih. Jelena je malo spretnija – istaknula je Lucija.
Ističe kako su ljudi vrlo malo upoznati s albinizmom i slabovidnošću, pa se i ne znaju se postaviti u situacijama.
- Meni sada nije problem kada profesori na faksu zaborave da ja ne vidim, odrasla sam i znam reći kad nešto ne vidim. Kao tinejdžer to nije bilo tako jednostavno, smetalo me kada bi profesori zaboravili uvećati ispit ili me upozoravali da ne pišem na satu. Ali nekako sam i to razumjela, jer ja sam kao i ostali hodala, trčala, žurila se, imala puno knjiga. Sve učim i čitam kao i drugi, pa mnogi ne vide razliku. Da imam bijeli štap sigurno bi na to drugačije gledali, ali on mi nije potreban hvala Bogu – kazala je Lucija.
Studiram i, kako kaže, jako voli teologiju. Trenira svaki dan, osim nedjelje, a obaveze je teško uskladiti.
- Želim uvijek puno i ta me želja često pojede. Precjenjivanje sebe mi je najveća mana. No, na kraju se sve složi, uz divne profesore i trenera kojem je najveća vrlina strpljenje i razumijevanje – rekla je Lucija Brešković.
I mlađa Jelena odlučno se uhvatila juda te i sama gradi svoju priču u paraolimpijskom sportu. Od strane Hrvatskog paraolimpijskog odbora proglašena najuspješnijim mladim sportašem s invaliditetom za 2019. uz skijašicu Luciju Smetiško i plivača Luku Plemenčića.
- Judo sam počela trenirati prije nekih osam godina, a nakon nekog vremena je postao dio mene, tako da u tom sportu uživam. Koliko god mi je ponekad teško, ne želim nikako odustati. Trenutno mi je najvažnije da se kvalificiram na paraolimpijske igre. Smatram da je bavljenje sportom najbolji način da se neka mlada osoba uklopi u društvo. Savjetujem roditeljima da zbog toga, a i mnoštva drugih koristi, vode djecu na treninge – rekla je mlađa sestra Brešković, učenica Nadbiskupijske klasične gimnazije u Splitu.
Roditeljima slijepe i slabovidne djece, savjetuje da ih puste u svijet, ne štite previše i ne idu za njima.
- Ta djeca će jednog dana imati svoje obitelji te moraju naučiti puno toga napraviti sami - zaključuje.