Kad je dijete malo, gotovo se svaki drugi roditelj ima čime dičiti: ili je dijete rano prohodalo, ili rano naučilo čitati, rano svladalo računanje, zna napamet pjesmice, priče pa često čak i latinska imena omiljenih dinosaura. U ranim su godinama svi geniji i učenje im je igra, te se čini da im ni škola neće biti nikakav problem.
POGLEDAJTE VIDEO:
Prvih se godina doista i može činiti da će sve biti u redu, ali s novim predmetima i većim zahtjevima neka djeca izgube korak. S vremenom se i ubrzani razvoj i rastuće zanimanje za neke druge stvari izvan škole, ispriječe između djeteta i učenja. Iako se na riječima stalno ističe da ne moraju svi biti odlikaši, u praksi se sve čini da djeca upravo to budu, makar na papiru. To je važnije pomoći djetetu kad zaškripi u školi jer mnoga su istraživanja pokazala su da je najveći izvor stresa djece školske dobi neuspjeh u školi.
- Osim što negativne ocjene zadaju velike glavobolje roditeljima, treba imati na umu da loše ocjene uzrokuju stres i djetetu te taj stres treba smanjiti kako bi moglo učinkovito učiti i ispraviti ocjene - pojašnjava nam diplomirana psihologinja Kristina Bačkonja i dodaje kako u postizanju školskog uspjeha djecu češće koči nedostatak motivacije nego nedostatak sposobnosti. Psihologinja ističe kako su u razvoju motivacije za učenje važni nastavnik i roditelji.
- Ako se djetetu ponudi neka materijalna nagrada, učit će isključivo zbog nje. Zato je važno da dijete uči vođeno unutarnjom motivacijom jer, pokazala su istraživanja, u tom slučaju uče smislenije, bolje pamte naučeno i postižu bolje rezultate. Imajući to na umu, pohvalite djetetov trud, priznajte mu zasluge za svaku dobru ocjenu (naglasite mu da je dobilo dobru ocjenu iz ispita zato jer je učilo i trudilo se, a ne zato što je ispit bio lagan) - ističe Bačkonja i dodaje kako je pohvala često najbolja motivacija jer tako dijete uči da je samo odgovorno za svoje ocjene, a roditelji ne smiju preuzimati djetetove obveze.
Uvažavajući osobnost djeteta i njegove sposobnosti, ističe naša sugovornica, ta očekivanja bi trebala biti dovoljno visoka, ali realna s obzirom na njegove mogućnosti. Očekivanja da mora imati sve odlične ocjene, možda previše opterećuju dijete ('ionako neće biti dovoljno dobro pa zašto bi se uopće trudio').
- Djetetu treba pomoći da stvori ritam rada s više kratkih stanki te da se nagrađuje nakon obavljena posla - izlaskom s prijateljima, igranjem videoigrica ili nečim što ga veseli. Vodite računa i o tome je li vaše dijete auditivac, vizualac ili kinestetičar. Ako je vizualac, važno je da pri učenju koristi slike, dijagrame i podcrtava važno, auditivac će učiti čitajući naglas, a kinestetičar će hodati dok uči- pojašnjava Bačkonja.
Djeca većinom ne vole učiti stvari koje im se čine besmislene ili nepotrebne. U tom im slučaju, savjetuju stručnjaci, treba pomoći da shvate korisnost onoga što uče jer učenje ne smije biti ograničeno samo na školu ili zadaću. Dosadne podjele na otrovne i neotrovne insekte, na primjer, postaju životne kad treba reći je li buba uhvaćena na vikendici opasna ili ne.
Svako dijete je drukčije, upozorava psihologinja, i ono što motivira jedno, ne mora motivirati i neko drugo. Komentari roditelja da moraju dobiti pozitivnu ocjenu iz testa nisu učinkoviti. Iskreni komentari: ‘A da ti to ne napraviš, što bi onda bilo?’ češće dovode do toga da dijete samo počne tvrditi da mora to napraviti. Dječje preispitivanje okoline, autoriteta i argumenata za i protiv nekih stavova važni su za održavanje znatiželje i želje za učenjem te ih treba poticati.
Djeca rastu uz poticajnu okolinu, knjige i roditelje koji čitaju, obilaze s njima muzeje i izložbe. Djeca najbrže uče iz postupaka roditelja (važno je ono što činite a ne što im govorite da trebaju činiti) pa im vlastitim primjerom pokažite koliko je učenje važno.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: