Valentinovo još uvijek ne doživljavam kao praznik slavlja ljubavi, više mi se čini kao obaveza da se troši i na silu poklanja nešto samo da se zadovolji forma 14/2. I burza cvijeća je tih dana pod opsadom cijene cvijeća, posebno cijene crvenog cvijeća rastu, a često ni ruže nisu baš najsvježije, sve je jako isforsirano – odgovara maestro cvjetnih aranžmana, dizajner interijera, akademski slikar Saša Šekoranja, na pitanje kako doživljava Valentinovo te što bi preporučio momcima koji partnerice žele iznenaditi buketom.
POGLEDAJTE VIDEO: Kakvo značenje imaju boje cvijeća?
Kakve će aranžmane klijenti moći pronaći u atelijeru Šekoranja?
Napravit ću bukete s crvenim laticama, možda s trešnjama, želim ponuditi nešto drugačije svojim klijentima čak i u tom danu. Treba slaviti ljubav kad god se stigne, premalo je vremena da se propusti i jedan dan.
Zašto cvijeće ne poklanjamo muškarcima, treba li uvesti tu naviku?
Istina, cvijeće ženama, a muškarcima šrafciger ili flaša… Živimo po normama, nesvjesni toga.
Bavite se rezanim cvijećem, nije li vam žao ljepote koju stvorite kreirajući aranžman koja umire nakon dva, tri dana? Ne ostane li nam vremena za divljenje, što onda ostaje od umjetnosti?
Ne, uopće ne razmišljam tako, upravo suprotno. Mislim da su sve faze, od pupanja, cvatnje pa do propadanja jednako zanimljive, a stvari koje su tako fragilne i kratko traju posebno daju na važnosti baš tom trenutku. Kao duga na nebu, ili neki specijalan zalazak…. Da to traje stalno ne bismo to niti primjećivali, ne bismo s ushitom vikali: Duga duga gledaj!!!
Rođeni ste Zagrepčanin, odrasli ste na Pantovčaku, u dobrostojećoj obitelji – čime su se bavili vaši roditelji, kako su vas usmjeravali u životu?
- Starci su studirali veterinu, tak su se i upoznali, tata je radio kao veterinar, a mama je vrtjela razne poslove kad sam bio mali. Imala je dućan sa dječjim stvarima, kasnije optiku.
Ja stvarno nisam znao što ih radio u životu, samo se sjećam da su inzistirali da završim optiku, što stvarno nije imalo nikakve veze sa mnom, škola u kojoj sam bio slučajno.
Što znate o svojim obiteljskim korijenima, o tome tko su bili djedovi i bake, jesu li vam oni važni?
Obitelj i odrastanje vrlo je važno i stvara veliku bazu za sve ono u što čovjek odraste, prije svega meni je ta baza značila stabilnost i sigurnost, uz puno ljubavi. Imao sam sreće da su mi jedni djed i baka bili imućni - deda je bio majstor zlatar, kao i pradjeda, tako da se obiteljski prenosio zanat. Baka je voljela baroknu raskoš koja je ostavila veliki trag na mene.
S druge strane, djed i baka po tati su živjeli skromno, na Trešnjevci i imali su vikendicu u Sloveniji. Obožavao sam i tu stranu slobode: druženja s uličnom djecom, imali smo svoju malu bandu i izvodili sve moguće gluposti.
Mislim da je upravo taj kontrast napravio najveći utjecaj na moja razmišljanja, jer kako volim raskoš jednako sam sklon siromašnoj jednostavnosti.
Jeste li kao klinac tu na Pantovčaku imali cvjetnjak u kojem se rađala ljubav prema cvijeću? Tko je najzaslužniji za to da ga zavolite i počnete primjećivati njegovu ljepotu?
Da, baka je imala svog vrtlara Marka koji je kreirao vrt, pažljivo sam pratio što i kako radi i kasnije bih i ja pokušavao nešto slično. Kada bi cvijeće procvalo, baka bi ga brala i slagala po vazama. Uživao sam gledajući ga. Kasnije sam imao svoj vrt u Sloveniji, to je bilo super. Impresioniralo bi me kad bih bacio sjeme nevena u zemlju koje bi ubrzo nicalo i eksplodiralo u narančastom cvijetnjaku.
Odakle ljubav za umjetnosti i umjetnička crta koju provlačite kroz sve što radite? Što je to tako utjecalo na vas?
Ljubav prema umjetnosti se njeguje, umjetnost nije samo u galerijama, umjetnost življenja je početak: od stola, načina ophođenja, do izbora stvari koje vas okružuju. Nema izgovora za to da se ne bi živjelo na taj način, lijepo ne znači skupo. Sapun si svi možemo priuštiti, nabrati par vlati trave i imati ih u vazi. Staviti poster na zid… Danas je sve tako dostupno.
Volio da više ljudi tako razmišlja, pa da uzmemo četke i operemo ovaj grad, da se urede fasade i dodamo bar malo optimizma, pa ćemo na to lakše nadograđivati umjetnost. Sada, u ovakvom kontekstu, nema smisla postavljati bilo kakvu umjetnost, jer i ona sada stvara samo šum i nered i potpuno je u krivom kontekstu. Dakle: Umjetnici (građani) očistimo ovaj grad!!!!
Što je sve utjecalo na mene… Ne znam, sve te stvari su povezane, za mene je to ljepota življenja. Ljepota, vrsta estetike je važna jer stvara okruženje, ambijent, atmosferu. Danas je riječ ljepota, posebno u umjetnosti, vrlo reducirana, omražena, što mislim da je potpuno krivo. Postoji puno različitih ljepota i to je sjajno!
Završili ste likovnu akademiju, je li to bio vaš prvi i jedini izbor, ili ste sanjali i o nekoj drugoj karijeri? Što biste bili da niste slikar, dizajner i maestro cvjetnih aranžmana?
Uvijek sam volio crtati, ta magija linije i bijelog prostora papira i danas mi je osnova svega. Na akademiji sam napokon pronašao ljude s kojima sam mogao razmjenjivati mišljenja, učiti i razvijati se. Tada je za mene bilo važno da se mogu usporediti sa drugima. Bilo je to čudesno vrijeme, vrijeme bezbrižnosti i sreže u onome sto najviše volim.
Da nisam… da jesam – ne znam, baš bih sve ovako. Nisam sklon kompromisima.
Koje slikare volite, imate li neki uzor među njima?
- Svi klasici na kojima sam odrastao, Matisse, Rothko…. Veliki utjecaj ostavili su na mene i Murtić, Džamonja, Jagoda Buić, bili su snažni, cjeloviti. Kada to kažem, mislim na svaki segment što podrazumijeva njihov životni stil. Zanimljivo je da njihovi životni prostori nisu više prisutni u prezentaciji hrvatske kulture, npr. Jagodina Kolorina, Džamonjin Vrsar… autentični, neponovljivi.
Kako biste opisali svoj stil slikanja, može li se on odrediti?
Kak ja slikam? Prvo crtam male skice, male crteže, pa radim kompoziciju i onda slažem na platnu, i dalje se igram – dodajem, oduzimam, obrišem, pa ponovo… dok nisam zadovoljan, dok stvari ne sjednu na pravo mjesto. Ne razmišljam o stilu već o kompoziciji i formi.
Što radite trenutno i prodajete li svoje slike?
Trenutno radim velika ružičasta platna na kojima ugljenom iscrtavam kompozicije, jako sam zadovoljan. Slikam i prodajem, pretežno po narudžbi.
Što ste prvo radili nakon Akademije? Kako ste uopće krenuli u dizajnerske vode i kako je došlo do otvaranja atelijera?
Sve je išlo jako glatko, mali dućan gdje je mama imala optiku preuredio sam u galeriju sa svojim slikama, brzo su se prodale. Ostala je vaza sa cvijećem koju sam isto prodao, i tako sam počeo prodavati i cvijeće. Treba imati na umu da je to vrijeme kad je cvjećarstvo bilo jako podcijenjeno, ne kao danas, kad postaje gotovo elitno zanimanje. Više je zvučalo cvjećar-smećar, no ja s tim nisam imao problema.
Je li na početku bilo teško doći do važnih i pristojno plaćenih poslova?
Ludo je krenulo, nisam uspijevao napraviti sve narudžbe, niti slika, niti cvijeća… bilo je to zlatno poslijeratno vrijeme. Bio sam iznenađen pozivima, tada sam radio za predsjednika, televiziju, kazališta, sve važnije institucije… nevjerojatno kako je to bilo dobro.
Nisu li vam zapravo organizacije vjenčanja utrle put? Davne 2008. objavili priručnik za organizaciju vjenčanja, nedavno čitam kako ste izjavili da više ne želite raditi vjenčanja, jer mladenke znaju biti jako naporne.
Tada sam radio i puno vjenčanja to je istina, subote su bile najnapornije. Nudio sam bijelo rascvjetano cvijeće, puno cvijeća, sve što je danas, 25 godina kasnije, postalo standard. Danas mi to više nije inspirativno pa se rjeđe bavim time. A stvarno ima i veliki broj agencija koje se time bave.
Čime su vam se mladenke zamjerile?
Hahahaha… mladenke većinom hoće nešto potpuno drugačije, nešto neviđeno, a na kraju skužiš da hoće najklasičnije dosadno vjenčanje iz bajke. Ne inspirira me to više, to samo donosi puno love. Naravno, napravim iznimku kada mi klijent postavi izazov i naravno i vjenčanje tada može biti kreacija.
Kakvi ste na vjenčanjima i događanjima na kojima ste 'samo' gost – razgledavate li kako je uređeno, jeste li skloni kritizirati, kažete li domaćinima što vam se ne sviđa?
Vrlo rijetko odlazim na događanja tog tipa, ali ako sam na zabavi onda želim da bude zabavno, trudim se biti angažiran u tome da zabavljam ljude. Ne, ne kritiziram, ali volim pohvaliti kad je nešto dobro. Znam ja biti pristojan i dobro odgojen.
Mnogi umjetnici stvarali su najveća djela zbog neuzvraćene ljubavi, ili kad bih odbili, je li tako i s vama? Malo se šalim, no zanima me koje vas muze mogu potaknuti na stvaranje?
Često neka vrsta hendikepa stvara umjetnost na taj način da uroniš u sebe, ail u isto vrijeme i bježiš od sebe. Nedostatak stvara potrebu za stvaranjem, to je točno, kada je svega puno teško je imati ambicije za stvaranjem. Ali postoje i druge muze koje te tjeraju da stvaraš. Jednostavno, to je način preživljavanja.
Imate stan u Zagrebu i stan u Rovinju, stignete li uživati u Istri?
Jako volim Istru, tu provodim vikende, a Zagreb je mjesto gdje radim, taj odnos Zagreba i Istre je sada u dobroj ravnoteži. U Istri u kući na selu imam i vrt koji je trenutno moja glavna preokupacija, a Rovinj mjesto druženja.
Oba stana ste sami uredili, koliko tu ima stvari koje su obiteljsko naslijeđe, odnosno koliko ste vezani za njega, a koliko ste toga sami kupovali?
Što se tiče povezanosti sa stvarima, ne želim da me stvari opterećuju i ograničavaju, davno sam naučio reducirati stvari. Treba odbaciti sve suvišno. Dobro, dobro nije baš sve tak jednostavno, imam skladišta u koja spremim ono što bih ipak sačuvao. Na kupovinu sam slab, jednostavno me neki predmeti zaokupe i tada kupujem, uživam u tome.
Vidjela sam fotografije Rovinja: Puno stvari i detalja, no svaki taj detalj izgleda kao pomno planirana kockica u puzzleu. Preferirate raskoš, bogatstvo, kič u odnosu na minimalizam?
Kockice, puzzle, odlično ste to rekli Upravo tako gradim svoje slike, bukete ili interijere. Bez obzira je li se radilo o eklektičnom stilu, uvijek je bitna ta igra i promišljanje odabir stvari tako da se u ukupnom dojmu slože u jasnu sliku. Nije svejedno što izabrati, ali prvo zamislim sliku i onda kreiram: dodajem, oduzimam, stvaram ravnotežu, postavljam kontrapunkte i dajem dinamiku i atmosferu u ambijentu.
Znate, i minimalizam je nerijetko kičast i neukusan kada je pretenciozan. Sve je stvar konteksta i sigurno neću u kućici na selu stvarati francuski budoar, već sam tu sklon čistim jednostavnim materijalima, vapnenim žbukama, izlizanom kamenu i jednostavnom drvenom namještaju, sa tekstilima od lana, s naglašenim teksturama. Uvijek pazim da ne napravim ambijent u kome se očituje sadašnje vrijeme, koristeći i suvremene komade namještaja.
Navodno ujutro odlazite do atelijera, radite do podne ili jedan, pa se vraćate kući, u – krevet?! Dogovarate što treba oko posla, pa uživate u ručku, slušanju glazbe, svom miru...Pomalo boemski. hedonistički?
Tako živim, to je moj način, možda i luksuz, ali mislim da jedino tako mogu biti produktivan. Imam svoj ritam.
S kojom biste nas još navikom mogli iznenaditi?
Po doma sam uvijek u spavaćici… nemam trenirku kao svi.
Što volite čitati, kakvu glazbu slušate, kakvi filmovi vas mogu osvojiti?
Uopće ne čitam, jednostavno nemam koncentracije – to mi je uvijek bio problem i u školi. Misli mi odlutaju… Knjige samo vrtim i listam i odlutam. I knjige su svugdje oko mene. Čudan odnos.
Slušam različitu glazbu, ali uvijek se vraćam Gabi Novak, Josipi, Terezi, Arsenu. A ne biste vjerovali kakve gluposti gledam - to me potpuno opušta i nasmijava. Fali mi smijeha, volio bih se opet puno smijati, jer pamtim vrijeme kada me bolio trbuh od smijeha, a to mi je najdraže.
Po fotografijama za intervjue ili s društvenih događanja stječe se dojam da ste omalo nemarno odjeveni. Je li to pokušaj da ostanete svoji, odmaknete se od glamura?
Ne volim kupovati odjeću (ni obuću). Kad nađem nešto što mi odgovara, onda kupim sve što imaju na zalihama. Samo da riješim problem. I tako na kraju ispada da sam ja hlače, hozentregeri i košulja. Kad stavim nešto drugo, ne osjećam se komotno. Komocija je nešto što će me uništiti - nemoguć sam, toliko toga čovjek propusti zbog komocije!
Volite li jesti, uživate li u probranim vinima? Kuhate li za svoje društvo i kakav ste domaćin?
Volim jesti ali ne smijem, neumjeren sam. Ne pijem alkohol. Od hrane volim vrlo jednostavna domaća jela. Druga je stvar kada idem u restoran, tada očekujem predstavu i rado isprobavam kreacije kuhara. Što se tiče mog kuhanja, nešto napravim, ispečem, skuham, izmislim, lijepo posložim i serviram da razveselim prijatelje. To se očekuje od mene, pa tako uvijek smišljam kako će izgledati stolovi koje slažem, pa prema tome slažem i meni. Uvijek je puno voća na stolu. Pogotovo kad ugošćavamo prijatelje u kući na selu, gdje trenutna inspiracija ovisi o cvijeću i voću koje je trenutno u vrtu, ili na divnoj tržnici u Poreču.
Koliko cvijeća imate u domu oko sebe?
Cvijeće mi je jako važno, dobra hrana i cvijeće u domu su luksuz kojeg se ne odričem. Trenutno imam grane magnolija i tulipane po stanu. Iščekujem proljeće, nije lijepa ova zima u gradu, tako je tmurno bez krošanja koje ipak donekle zamaskiraju ove oronule fasade.
Nedavno ste preselili atelijer iz Dežmanovog prolaza, u koji su ljudi često zalazili baš zbog vašeg izloga, u veći prostor bliže centru jeste li zadovoljni promjenom?
Promjene su najčešće dobre, volim Dežmanovu, ali logično mi je bilo prijeći u prostor koji je veći i u njemu se nalazi i studio za interijere, tako da mi je sada puno jednostavnije, sve je pod istim krovom. Prostor je ugodan, stvaram ambijente, svakako je drugačiji od Dežmanove ili Ilice, koji su bili poput galerije. Evo, tek sada se događa opći trend da luksuzni dućani izgledaju kao galerije. Ja sam se malo zasitio takve cvjećarnice.
Mnogi ljudi ulaze u vaš atelijer samo da bi razgledali, bez namjere da kupuju, meta li vas to? Imam prijateljicu koju ste oduševili reakcijom kad je rekla da je došla samo razgledati - izvadili ste grančicu s nekoliko pupoljaka i upleli joj je u kosu, radite li to često?
- Divno, baš sam sretan kada mogu nekog razveseliti. Žao mi je kada sam u stresu i imam malo vremena pa se ne uspijem posvetiti klijentima. Usluga je nešto što je danas raritet, za mene izuzetno važna. Čudno je vrijeme, ljudi ne žele raditi, ljudi nisu uslužni, a to je kraj svega. Volim kad mogu udovoljiti i pružiti ljudima zadovoljstvo, kao što uživam kad netko mene uslužuje, za mene je to nešto sa puno smisla. Jedino tako možeš voljeti to što radiš i u tome rasti.
Često imam dojam da ste zanesenjak, kao da vaš glavni motiv za stvaranje nije prodati i naplatiti, nego širiti oko sebe radost?
- Lova sigurno nije razlog zbog kojeg sve ovo radim i zbog kojeg stvaram, iako to, naravno, bez računice ne bi imalo smisla.