Subota je navečer, sunce se već odavno zavuklo negdje iza Trešnjevke, a ja stišćem volan i puštam da mi vjetar šamara lice. Lijepo mi je, znam gdje idem i znam što me čeka. Ni ja ni moj prašnjavi mehanički konj odavno nismo bili na osvježavanju. 

Parkiram se u jedan od slobodnih prolaza i prilazim aparatu. U džepovima mi šuškaju kovanice, brižno pripremane za ovaj trenutak. Klize niz prorez i sat počinje odbrojavati. U tim trenucima ne postoji ništa osim mene, mog auta i magličaste vodene pare koja se podiže iz prskalice pod pritiskom. Gulim naslage ptičjeg izmeta, skorenog blata i mrtvih muha. Pažljivo četkom prelazim preko zamućenih farova. Divljim mlazovima razaram zagorjelo crnilo s felgi. 

Nisam jedini. Osvrćem se i svuda vidim slične duše. Imamo iste pivske trbušine. Iste 'tata tenisice'. Istim ležernim pokretima usisavamo dječje sjedalice. Prtljažnici su nam jednako natrpani igračkama. Istim strastvenim pokretima gnječimo srneću kožu i masiramo šajbe. Jednakim trzajima tresemo sprejeve za kokpit. Dijelimo nježnost kojom skidamo tepihe s onih štipaljki.

Nitko tu ne razgovara međusobno. Nema ni potrebe. Svi razmišljamo jednako.

Bez galame, bez crtanki i flomastera. Bez prigovora. Bez ožiljaka od lego kockica na tabanima. 

Tu smo sami i slobodni.

U oazi.