Za Anu Koncul (48), zagrebačku akademsku umjetnicu i profesoricu likovne kulture, dom je obiteljska oaza koja je pokretač svega što njen život čini životom i posla kojim se bavi, a to je umjetničko stvaranje bez kojeg ni njezin dom ne bi izgledao suvremeno i moderno.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Uvijek sam živjela u gradskoj sredini okružena bukom kretanja koju ne čujem jer je dio življenja - zvuk koji stvara doba dana, vrtlog izmjena automobila, dječje igre, protoka, zvuk susjeda, nas samih. Iz cjeloživotnog stanovanja u stanovima na različitim lokacijama odlučili smo se za gradnju doma od temelja - gradnju kuće koja će biti dom za roditelje i dom za supruga i mene u kojem spajamo i preplićemo privatno s poslovnim. Budući da smo u ozbiljnijim godinama, a svakodnevica je sve dinamičnija, potreba za prostorom do kojeg se ne dolazi čekajući u kolonama, kuća je sve što nas ispunjava - kaže nam Ana. Uzeli su parcelu u zapadnom dijelu Zagreba i počeli. A kako Ana kaže, sama gradnja kuće bilo je neponovljivo iskustvo.
- Gradili smo ju uz puno odricanja, ponekad izluđeni zbog nerazumnih situacija koje su neizbježne u međuljudskim odnosima, zbog materijala kojih nema, zbog cijena koje se vrte bez ikakve osnove za tolikim razlikama u mjesec dana... Ovo je proces u kojem rastete zajedno sa fazama gradnje - veselite se svakoj etaži i potiho iščekujete unutarnje uređenje - prisjeća se Ana koja je unatoč bolesti vrlo samostalna. Od multiple skleroze oboljela je prije desetak godina. Suočila se s njome hrabro, iako je zbog nje izgubila brata još u vrijeme studentskih dana. Za bolest kaže da ovisi o mnogočemu - sklonosti, trenutku, načinu življenja, ali dolazi da nešto naučimo o sebi i suočimo se s vlastitim mogućnostima.
- Zato je moja kuća element koji mi olakšava kretanje i opušta me u svakom kutku koji je rađen po našoj mjeri. To je prostor otvorenosti nas samih prema okolini, prijateljima koje okupljamo. Prostor u kojem dominira otvoreni tlocrt prve etaže i odvojene prostorije na katu iznad za intimu, vježbanje i rad. Željeli smo prostor u kojem se povezuje otvorenost društvenog dijela i zatvorenost intimnog, prostor velikih staklenih površina koje unose svjetlo i uvlače okoliš u naš dom. Ta potreba za spajanjem različitih namjena se ogleda u arhitektonskom elementu - mostu koji spaja prostorije druge etaže i otvara se pogledom prema dnevnom boravku na donjoj etaži. Stubište je zamišljeno kao putanja s kućnim liftom u središnjem dijelu, ali zbog premašenog budžeta lift je odgođen do daljnjeg u nadi da neće biti neizostavna potreba zbog moje dijagnoze i prvotna jedina namjena - priča Ana. Cijelo unutarnje uređenje sami potpisuju - u njemu su 'sudjelovali' suprugov pragmatični duh bivšeg trenera i Anino šarenilo oblika.
- Primjerice, suprugova praktičnost predstavlja položaj ključnih funkcionalnih elemenata poput šanka i ormara koji su pozicijom olakšali funkciju cjeline i povezali dnevni proctor, a u isto vrijeme ga odvojili. Na istom primjeru se vidi moj posao – likovnost u izradi reljefnih dekorativnih elemenata koji se ističu formom i masom, a oblažu frontalnu površinu šanka i starog ikeinog ormara. Korak dalje u promišljanju je djelomično zatvaranje bojlera tako da je suprug rastvorio plohu ormara mnoštvom izrezanih krugova koje smo ostavili kao sirovinu za buduće radove iz linije rasvjete koju dizajniram zajedno sa suprugom koji je pobornik pretvaranja iskorištenih sirovina u neke druge forme. U ovom slučaju to će biti stolne lampe iz naše linije art Konculica - kaže nam Ana. Prilikom gradnje i opremanja cijele kuće poštovali su princip zero waste odnosa prema okolišu nastojeći iskoristiti otpad u nekoj drugoj namjeni ili umjetničkoj instalaciji.
Zidovi stubišta i veće dimenzije dva nasuprotna zida iznad blagovaonskog stola su postala omiljeni prostor za dio Aninih slika.
- Osnovna misao našeg uređenja bila je ostvariti ugodan prostor u kojem je mnoštvo osobnih uspomena i vlastitih radova. Smatram da kutak bilo kojeg dijela doma mora prenositi energiju ljudi koji čine dom ili određeni prostor. Energiju našeg prostora povezuju funkcionalnost i raspored koji predstavljaju majčin duh nekadašnje projektantice sad već u poznim godinama, energičnost nedavnog trenera i razigranost likovne umjetnice - smije se Ana. Posljednjih par godina sve se više posvećuje samostalnom radu i radi unikatne predmete za dom poput lampi i luksuznih pločica za zid i pod koje krase mnoge interijere, a također stvara i moderne slike, pretežno apstrakcije.
- U koroni sam intenzivno razmišljala o tržištu i nametnutim vrijednostima i željela sam pokazati koliko je važna uloga osobnog i autentičnog. Tako sam počela izrađivati dekorativne predmete, oslikavati i personalizirati keramičke pločice koje djeluju poput slika. U isto vrijeme nastaju i originalne stolne lampe i visilice od drvenih ploča. Svime time opremili smo i naš dom koji je naša duša te ujedno i utočište i prezentacija onog što radimo osmislivši dom po konceptu umjetnike galerije. I slike, i rasvjeta i keramičke pločice koje se također nalaze na našim zidnim i podnim površinama, su zapravo estetski i dominantni akcenti prostora. Sklonost koloritu i izražajnost je, u ovom slučaju, ženski segment, struktura materijala muški, a povezanost daje sklad obitelji - objašnjava nam Ana. Sve to uvelike joj pomaže u novim suradnjama s arhitektima i dizajnerima. Oni u neposrednom okruženju vide slike koje kao slikarica stvara, keramičke pločice koje nudi, ali, najbolje od svega, kako sve te elemente kombinira i nadopunjuje. Ipak, kaže, uređenje koje sugerira klijentima prilagođava osobno njima.