Španjolski pisac Fernando Aramburu je do romana “Patria” bio na ovim prostorima apsolutno nepoznato ime, bez obzira na to što je “Patria” njegov deveti objavljeni roman, a uz to se radi o višestruko nagrađivanom i cijenjenom piscu španjolskoga govornog područja.
S ovim romanom Aramburu je doživio svjetski uspjeh i laskave pohvale književnih kritičara širom svijeta, što nimalo ne čudi jer se radi o velikom europskom romanu, koji će zasigurno obilježiti naše vrijeme. Uzgred, u Španjolskoj je ovaj roman, izvorno objavljen 2016., dobio cijeli niz uglednih književnih nagrada i nevjerojatan publicitet, zbog svoje neupitne književne vrijednosti, ali i teme kojom se bavi, a to je jedna od najbolnijih tema suvremenog španjolskog društva: nasilna borba baskijske terorističke organizacije ETA-e za samostalnost Baskije.
Aramburu pripovijeda kako je ta “borba” podijelila baskijsko društvo na “žrtve” i “ubojice” te prouzročila bolne ideološke rascjepe unutar njega. I ne samo unutar društva nego je to metastaziralo i dublje, unutar obitelji, pa i unutar pojedinaca, podvojenih unutar sebe. Po ovom romanu HBO Europe priprema osmodijelnu televizijsku seriju, što je još jedna potvrda koja govori u prilog tome o kakvom se romanu radi.
Većina hrvatskih književnih kritičara u osvrtu na ovu knjigu spomenula je kako je ona dragocjena za razumijevanje suvremenog hrvatskog društva, koje posljednjih godina karakterizira iznimno jaka ideološka polarizacija, što je apsolutno točno, međutim to je samo djelić istine jer je baskijski nacionalizam jedinstvena pojava te se bitno razlikuje od svih drugih nacio-nalizama nastalih na tlu Europe, pa i onih ovdašnjih.
To je nacionalizam koji gotovo da nema dodirnih točaka s ustaljenim i stereotipnim predodžbama o njemu, koje čak imaju i određene romantičarske elemente, prije svega zahvaljujući filmu i trivijalnoj literaturi u kojima se pripadnici ETA-e uglavnom doživljavaju kao nepokolebljivi i osviješteni borci za slobodu. Aramburu ovom knjigom suvereno ruši sve te površne, romantičarske stereotipe, te ulazi duboko “pod kožu” tog fenomena čineći ga donekle razumljivijim. Da bi se do kraja razumjela ova knjiga, potrebno je i određeno predznanje.
U Beogradu je 2002., iste godine kad je objavljen u Španjolskoj, u Biblioteci XX vek, preveden zbornik o baskijskom identitetu, “Identitet i nasilje”, iz kojeg je više nego vidljivo koliko je baskijski nacionalizam utjecao na suvremeno baskijsko društvo. Zbornik donosi radove o genezi tog nacionalizma te o krvavom nasilju koje je nastalo kao njegov rezultat. Urednik zbornika je baskijski sociolog i antropolog Mikel Azuremendi.
U predgovoru zbornika, znakovito nazvanog “Upozorenje nepripremljenom čitatelju”, Azuramendi govori o atmosferi straha u Baskiji, a koju spominje i Aramburi u intervjuu koji je dao prije nekoliko mjeseci za Express, te navodi kako su petorica autora, Baski po nacionalnosti, zastupljenih u ovom zborniku zbog svoga zalaganja za dijalog u društvu dobivali prijetnje smrću. Dvojica od njih su zbog tih prijetnji emigrirali iz zemlje, a preostala trojica godinama su živjeli pod zaštitom policije. Baskijski nacionalizam je pojava relativno novijeg datuma.
Njegov rodonačelnik je Sabino Arana (1865-1903), ultrakonzervativni baskijski pisac i političar, čije je učenje poznato pod nazivom aranizam i koje je u najvećoj mjeri utjecalo na formiranje suvremenog baskijskog društva. Osnovna premisa na kojoj se zasniva nije jezik, euskera, nego Aranina teorija o “čistoći baskijske rase”. Tek u drugoj polovici 20. stoljeća vodeću ulogu u promoviranju baskijske nacionalne ideje preuzima jezik, jedan jedinstven i poseban jezik, jedan od dva neindoeuropska jezika, uz malteški, koji su se očuvali u Europi.
Euskera je jedinstven naziv za više različitih dijalekata baskijskog jezika čija je unifikacija počela relativno kasno, 1964. Razlog je vrlo jednostavan: baskijski jezik uglavnom se sačuvao u ruralnim područjima, te se otuda proširio na gradove. Zbog toga je, pored antimoderniteta, jedan od osnovnih elemenata aranizma antiurbanitet. Također, bitan “sastojak” aranizma su kvaziteološki elementi koji se uglavnom oslanjaju na Stari zavjet. Dakle, radi se o mitološkom konstruktu po principu “izmišljanja tradicije” (Hobsbawm), a po kojemu su identitet, nasilje i ideološka rigidnost čvrsto i neraskidivo povezani.
O Araninu konzervativizmu i teoriji “čiste rase” na najbolji način govori jedna anegdota iz njegova života: prije nego što je oženio priprostu baskijsku djevojku sa sela, Arana je temeljito istražio njeno podrijetlo i uvjerio se u “čistoću” svih 126 prezimena iz njenog obiteljskog stabla. Sva su, naime, morala biti tradicionalna baskijska prezimena.
Ako bismo pravili neku usporedbu između Hrvatske i baskijskog nacionalizma, onda je tome najbliže jedna izjava Stjepana Spajića Rođe iz vremena dok je bio predsjednik nogometnoga kluba Hrvatski dragovoljac, a koji je jednom izjavio: “Mi ćemo uvijek biti etnički čisti klub! Dok sam ja predsjednik, kod mene Srbi neće igrati!”. Aranizam se nakon Aranine smrti proširio u sve pore života, pa i u nogomet. Baskijski nogometni prvoligaši, vođeni takozvanom “kanterom” (domaći), inzistirali su na tome da u njima mogu igrati isključivo igrači rođeni u Baskiji.
Najustrajniji u tome ostao je jedan od najtrofejnijih nogometnih klubova iz Španjolske, Athletic iz Bilbaa, najvećeg baskijskoga grada Fernando Aramburu rođen je u San Sebastianu, jednom od središta Baskije, koja se u širem smislu sastoji od sedam povijesnih pokrajina (Euskal Herreria) u kojima živi većina baskijskog stanovništva, a koje obuhvaćaju sjevernu Španjolsku i jugozapadnu Francusku. Bez obzira na to, roman “Patria” izvorno je objavljen na španjolskom, što je mali paradoks, tako ispada da je možda jedan od najvažnijih baskijskih romana napisan na španjolskom.
Aramburu je do 25. godine živio u Baskiji, a potom se preselio u Njemačku. Da se to nije dogodilo, ovoga romana vjerojatno ne bi bilo. A to je na najbolji način objašnjeno u romanu, preko lika baskijskog pjesnika Gorkija, koji piše na euskeri. Na jednome mjestu Gorki kaže: “Ista stvar s knjigama. Čim skreneš s linije, odbačen si, čak smatran neprijateljem. (...) Druga je priča s nama koji smo za pisanje odabrali euskeru. Sva su ti vrata zatvorena, nikamo nisi pozivan, ne postojiš. Svjestan sam činjenice da ću cijeli život pisati za djecu, iako su mi već prisjele vještice, zmajevi i gusari.”
Razlog je strah. Svi elementi aranizma koje sam pobrojio s lakoćom se mogu prepoznati u “Patriji” i čine okosnicu za njegovo bolje razumijevanje. Radnja se većinom odvija u baskijskom selu u blizini San Sebastiana. Roman počinje viješću o odustajanju ETA-e od nasilja, što se dogodilo 2010., pa se vraća 40 godina u prošlost, kad je nasilje doživljavalo svoj vrhunac, a u konačnici se ponovno vratio u to vrijeme, zatvorivši jedan krvavi krug.
Roman govori o dvije baskijske obitelji iz tog sela, čiji su očevi, Txato i Joxian, najbolji prijatelji, a i majke, Bittori i Miren. Obitelji su nerazdvojne do trenutka u kojem se stariji sin iz jedne obitelji priključi ETA-i i kad Txato, ne želeći plaćati reket ETA-i, bude ubijen ispred svoje kuće. Među trojicom pripadnika ETA-e koji su izvršili atentat bio je i Joxe Mario. Tom prilikom, kad je Bittori istrčala u pomoć smrtno ranjenome mužu, ni jedan susjed nije joj priskočio u pomoć. To ubojstvo obilježilo je život ove dvije obitelji: udovicu ubijenog i njegovo dvoje djece, sina i kćer, te obitelj ubojice, majku, oca, brata Gorkija i sestru.
Aramburu u ovom opsežnom romanu “ulazi u glavu” svih ovih likova, uključujući ubijenog Txata i njegova ubojicu, Joxe Marija, koji je završio na višegodišnjoj robiji, pokušavajući “saznati” kako je na svakog od njih utjecalo ovo ubojstvo, te na taj način gradi potresnu panoramu baskijskog društva u tom periodu.
“Patria” je ponajprije roman o oprostu i zaboravu, o čemu na najbolji način govori kraj romana koji je obilježen dubokom piščevom empatijom koja proizlazi iz vlastita iskustva i poznavanja tog svijeta. Iz jednog mjesta u romanu, kad neimenovani pisac dolazi porazgovarati s obiteljima žrtava ETA-ina nasilja, možemo iščitati motive Fernanda Aramburua za pisanje ovog romana, jer je taj “pisac” zapravo sam Aramburu, koji je u spomenutom intervjuu Expressu izjavio da je u roman unio mnogo autobiografskog: “Napokon, i sam sam bio baskijski mangup i poput tolikih drugih momaka svoga vremena izložen propagandi sklonoj terorizmu i doktrini na kojoj se zasnivao. E pa, često sam razmišljao o tome i mislim da sam našao odgovor.” A taj odgovor je upravo ovaj veličanstveni roman.