Cijelu priču Joea Kowana možete pročitati ispod na hrvatskom jeziku. Cijeli prijevod preuzet je s TED službene stranice. 

Joe Kowan: Imam strah od javnih nastupa. Uvijek sam imao strah od javnih nastupa i to ne malen strah, već veliki strah. I to nije uopće bilo bitno do moje 27. godine. Tada sam počeo pisati pjesme, i čak tada sam ih svirao samo za sebe. Bilo bi mi neugodno i već kad bih znao da su moji cimeri u kući.

0:29

Ali nakon par godina, samo pisanje pjesama nije bilo dovoljno. Imao sam te priče i ideje, i želio sam ih podijeliti s ljudima, ali psihološki, nisam to mogao učiniti. Imao sam taj iracionalni strah. Što sam više pisao i što sam više vježbao, više sam želio nastupati.

0:44

Dakle, u tjednu mog tridesetog rođendana odlučio sam otići na lokalni otvoreni mikrofon i ostaviti taj strah iza sebe. Pa, kad sam stigao ondje, bilo je puno. Bilo je dvadesetak ljudi ondje. (Smijeh) I izgledali su ljuto. Ali udahnuo sam duboko i prijavio se za sviranje, i osjećao sam se poprilično dobro.

1:05

Poprilično dobro do otprilike deset minuta prije nego što je došao red na mene, kada mi se cijelo tijelo pobunilo i preplavio me val anksioznosti. Kada osjetiš strah, tvoj simpatički živčani sustav proradi. Osjetiš nalet adrenalina, puls ti se poveća, disanje ti se ubrza. Sljedeće, tvoj nebitni sistemi se počnu gasiti, poput probave. (Smijeh) Pa ti se usta počnu sušiti, krv ti se počne preusmjeravati iz ekstremiteta i prsti ti više ne rade. Zjenice ti se prošire, mišići ti se stegnu, tvoje Spiderman osjetilo zabruji, u osnovi ti cijelo tijelo postane spremno za uzbunu. Takvo stanje nije pogodno za izvođenje folk glazbe. (Smijeh) Mislim, tvoj živčani sustav je idiot. Stvarno? Dvije stotine tisuća godina ljudske evolucije, i još uvijek ne može razlikovati sabljastozubog tigra i dvadeset folk pjevača na večeri otvorenog mikrofona utorkom? (Smijeh) Nikad nisam bio toliko prestravljen -- dosad. (Smijeh i navijanje)

2:14

Tada je došao red na mene, i nekako se popnem na pozornicu, počnem svoju pjesmu, otvorim usta da otpjevam prvi stih i ovaj potpuno jezovit vibrato -- znate, kad ti glas zatreperi -- počne izlaziti. To nije dobra vrsta vibrata, kakav ima operni pjevač. Ovo je samo moje cijelo tijelo u grčevima od straha. To je noćna mora. Sramota me, publici je očito neugodno, i usredotočeni su na moju neugodu. Bilo je jako loše. Ali to je bilo moje prvo pravo iskustvo kao kantautora,

2:46

I nešto dobro se dogodilo -- imao sam najmanji mali uvid u onu povezanost s publikom kojoj sam se nadao. Želio sam još ali sam znao da moram nadići tu nervozu.

2:55

Tu noć sam si nešto obećao: da ću se vraćati svaki tjedan sve dok ne budem više nervozan. I jesam. Vraćao sam se svaki tjedan, i zaista, tjedan za tjednom nije bilo ništa bolje. Ista se stvar događala svaki tjedan. (Smijeh) Nisam se mogao toga otresti.

3:13

I tada sam dobio prosvjetljenje. Sjećam ga se jako dobro jer ne dobivam često prosvjetljenja. (Smijeh) Samo sam morao napisati pjesmu o svojoj nervozi. To se čini autentičnim samo kad imam strah od nastupanja i što sam bio nervozniji to bi pjesma bila bolja. Lako. Pa sam počeo pisati pjesmu o strahu od nastupanja. Prvo, priznavanje problema, fizičke manifestacije, kako bi se osjećao, kako bi se slušatelji mogli osjećati. I računajući na stvari poput drhtavog glasa, a znao sam da ću pjevati pola oktave više nego inače, jer sam bio nervozan. Imati pjesmu koja objašnjava što se sa mnom događalo, dok se to događalo, dalo je publici dopuštenje da razmišljaju o tome. Nisu se morali osjećati loše zbog mene jer sam bio nervozan, mogli su to doživjeti sa mnom i bili smo jedna velika, nervozna, neugodna obitelj. (Smijeh)

4:05

Misleći na moju publiku, prihvaćajući i iskorištavajući moj problem, mogao sam uzeti nešto što je blokiralo moj napredak, i pretvoriti to u nešto nužno za moj uspjeh. Ta pjesma o strahu od javnog nastupa omogućila mi je da prođem najveći problem odmah na početku nastupa. Tada sam mogao nastaviti i svirati ostale svoje pjesme sa samo malo više olakšanja. Na kraju, s vremenom, uopće nisam morao svirati tu pjesmu o strahu od javnog nastupa. Osim kad sam bio jako nervozan, kao što sam sad. (Smijeh)

4:39

Bi li bilo u redu da vam sada odsviram tu pjesmu? (Pljesak)

4:51

Mogu li dobiti gutljaj vode? (Glazba) Hvala.

5:06

Ne šalim se, znate, ovaj strah od nastupa je stvaran. I ako ovdje drhtim i pjevam, pa, znat ćete kako se osjećam. I pogreška koju ću činiti, tremor uzrokovan trešnjom cijelog mog tijela. Dok vi sjedite i neugodno vam je zbog mene, pa, ne treba vam biti. Pa, možda samo malo. (Smijeh) I možda ću vas sve pokušati zamisliti bez odjeće.  Ali pjevanje pred golim strancima me straši više nego što možete zamisliti. Neću dugo o ovome, ali slika o mom tijelu mi nikad nije bila jača strana. Pa iskreno, volio bih da se svi obučete. Mislim, zapravo niste ni goli. Ja sam onaj s problemom. I kažete mi: ne brini toliko, bit ćeš odličan. Ali ja sam onaj koji živi sa mnom i znam kakav postanem. Vaš savjet je nježan, ali kasan, a možda pomalo dolazi s visoka. Taj sarkastični ton mi ne pomaže kad pjevam. Ali ne bismo trebali pričati o tim stvarima sada. Stvarno, ja sam na pozornici a vi u publici. Bok!  I ne ismijavam urođeni, iracionalni strah, i da se nisam spreman suočiti se s ovim, zasigurno ne bih bio ovdje. Ali ako jednu notu otpjevam jasno, znat ćete da se oporavljam polako, ali sigurno. I možda ću sljedeći tjedan namjestiti gitaru da svira  moj glas bistar kao voda i svi pjevaju. Ali vjerojatno ću se samo popeti i početi svirati, svoje glasnice pokretati, brzinom malo bržom od zvuka. (Pljesak)