Evo teta, ja vam to imam na ruci i onda samo prinesem aparatić do senzora i očita se razina šećera. Imam dijabetes od svoje pete godine. To je neizlječiva bolest zbog koje mi ne radi gušterača, pojašnjava Nika Beroš (8) iz Zagreba.
POGLEDAJTE VIDEO:
Riječ je o uređaju Libre koji se postavlja na nadlakticu sa senzorom u potkožnom tkivu. Senzor kontinuirano prati razinu glukoze u potkožnom tkivu, a uz dodatak nastavka, tzv.Miao Miao, na mobitelu ili računalu javlja se alarm u slučaju preniskih ili previsokih vrijednosti.
- Ne sjećam se početka bolesti, no znam da mi s ovim nije problem baviti se aktivnostima kao i druga djeca. Idem na gimnastiku i sviram klavir, a roditelji me više ne moraju bockati u prstić - nabraja ona. Početak priče o njezinoj bolesti nije bio tako jednostavan niti je zvučao optimistično.
- Bili smo izbezumljeni. Primijetili smo da češće mokri noću, ima podočnjake, pije više vode. Kako je njezina prijateljica iz vrtića šest mjeseci prije dobila dijagnozu dijabetesa, njezina mama mi je pričala o simptomima i odmah sam posumnjala da je o tome riječ, prisjeća se mama Nikolina (43). Suprug Miroslav (42) i sin Šimun (13) odmah su malenu odveli liječniku koji je potvrdio mamine sumnje.
- Taj početak je bio jako težak. Morali smo je pikati 15 do 20 puta na dan kako bismo stalno provjeravali glukozu u krvi. Najgore je bilo noću. Spavaš i osjetiš da se dijete pored tebe preznojava ili teže diše, pa panično pikaš prstić. Bilo je to bolno razdoblje. A onda se informiraš. Tako smo čuli da se ovaj uređaj može kupiti u Njemačkoj, prisjetio se tata Miroslav. Odlučili su na mjesec izdvajati oko 120 eura koliko stoje dva senzora. Uz senzore potreban je i čitač koji stoji oko 60 eura i kupuje se u start paketu te ima rok trajanja od pet godina.
- Riječ je o kanili koja na sebi ima senzor i ona se postavlja u potkožno tkivo. Na vrhu se nalazi odašiljač u plastičnom kućištu koji se lijepi na kožu. Senzor kontinuirano mjeri razinu glukoze koja ima manjih odstupanja u odnosu na mjerenje iz krvi. No zahvaljujući kontinuitetu, mogu se uočiti promjene u razini glukoze i na vrijeme reagirati - pojašnjava dijabetologinja prim. dr. Manja Prašek, predsjednica Zagrebačkog dijabetičkog društva.
Zahvaljujući angažmanu oboljelih i udruga koje ih podupiru, HZZO je prije godinu dana taj uređaj omogućio besplatno oboljelima od dijabetesa tipa 1. Za obitelj Beroš, kao i druge oboljele, to je bilo veliko financijsko olakšanje. Senzor se mijenja svaka dva tjedna, a oboljele su educirali kako to mogu učiniti sami, bez odlaska liječniku. Kako je tehnologija napredovala, uz uređaj se može nabaviti i dodatak s aplikacijom koja javlja razinu glukoze na mobitel ili računalo.
- Taj uređaj je čudo jer mi u svakom trenutku točno znamo što se zbiva s našim djetetom. Dodatno, u slučaju bilo kakvih promjena sustav šalje alarm tako da stignemo reagirati na vrijeme. Imamo odličnu suradnju s učiteljicama i s njima smo u dnevnoj komunikaciji. Ako se uključi alarm, nazovemo ih, a one kažu kako su već riješile problem - pojašnjavaju Nikini roditelji. U tom smjeru tehnologija se nastavila razvijati i dalje, pa su u inozemstvu dostupni posebni potkožni čipovi koji također kontinuirano mjere razinu glukoze, a rezultati se šalju bluetoothom. U Hrvatskoj takve mogućnosti ipak još nisu dostupne. Oboljeli od dijabetesa na trošak HZZO-a mogu dobiti i posebnu inzulinsku pumpicu čija je cijena oko 12.000 kuna, a inzulinski setovi za nju stoje oko 160 kuna po setu i treba ih najmanje deset na mjesec.
- Pumpa funkcionira tako da u sebi ima rezervoar s inzulinom koji ga kontinuirano isporučuje u potkožno tkivo. Ako bolesnik uz pumpu ima i pripadajući senzor koji je povezan s inzulinskom pumpom, u slučaju pada šećera pumpa se automatski isključuje.
- Senzor Libre i inzulinska pumpa koja se nalazi u Hrvatskoj međusobno nisu povezani. Pripadajući senzor Enlite uz postojeću inzulinsku pumpu Medtronic na teret HZZO-a dostupan je samo djeci do 8 godine života. Nakon toga roditelji moraju sami kupovati senzore što je izuzetno veliki trošak, pa se odlučuju za senzor koji je dostupan na teret HZZO-a, ali nije povezan s inzulinskom pumpom. Za neke, izuzetno osjetljive na porast i pad šećera, to je korak unatrag u regulaciji bolesti i povećan strah od hipoglikemije - pojasnila je dr. Prašek.
Libre senzor u Hrvatskoj koristi oko 3000 ljudi, dok pumpicu ima oko 1000 oboljelih. Nika ima i jedno i drugo.
- Pumpica je vani, a s tijelom je povezana kanilom kroz koju se uštrcava inzulin. Senzor omogućuje kupanje i nesmetanu fizičku aktivnost, dok se kanila s pumpicom mora ukloniti prilikom takvih radnji. Dodatno, inzulinski setovi se mijenjaju svaka tri dana, dok pumpica ima garanciju od četiri godine - pojasnila je prim. Prašek.
- Nika ima i senzor i pumpicu, tako da moram reći da smo, što se kontrole bolesti tiče, mirni. Život nam se svodi na brojanje ugljikohidrata i jedinica inzulina, ali ne moramo se u panici buditi noću ne znajući što se s djetetom zbiva. Sretni smo što imamo mogućnost živjeti normalnim životom bez ograničenja - ističu mama i tata Beroš. Pumpicu i senzor ima i Darija Cerin (39), grafička dizajnerica iz Zagreba. Kaže kako je dijagnozu dijabetesa tip 1 dobila kao djevojčica u dobi od četiri godine.
- Tada su postojale samo trakice za mjerenje glukoze iz urina što nije davalo dobre rezultate. Tijekom života sam puno puta imala hipoglikemije. Senzor koristim unazad tri godine, kao i pumpicu. Prije sam senzore kupovala u Njemačkoj. Moram reći da sam se preporodila. Otkad to imam, konačno se usuđujem bez straha izaći iz kuće. Imam više samopouzdanja i u svakom trenutku znam kakav mi je šećer - istaknula je ona. Dodatno vrijednost ovih tehnoloških dostignuća je u tome što zbog kontinuiranog očitavanja rezultata korisniku pruža mogućnost brze reakcije.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: