Joanna Giannoouli ima 27 godina, a zbog medicinskog sindroma s kojim je rođena ona nema maternicu, cerviks - odnosno njen grlić, kao ni gornji dio vagine. Taj sindrom pogađa jednu od 5000 žena, a u želji da s njega makne stigmu podijelila je svoju ispovijest s BBC-om:
Kad je prvi put vidio liječnika, moj je otac složio hrabro lice. Majka to ipak nije podnijela tako dobro, krivila je samu sebe narednih 10 godina, bilo je užasno gledati je takvu.
O tome uopće nismo pričali pet godina otkako smo saznali. Ja nisam bila u stanju pričati o tome, osjećala bih se uništeno i nevjerojatno krhko. Moja majka misli da je odgovorna jer ne nešto pogrešno učinila u trudnoći, pokušala sam joj objasniti da nije do nje - do gena je. To je stanje koje je stigmatizirano, a najbolnije iskustvo mi je bilo to što me dečko ostavio nakon što je saznao...
Bila sam zaručena, imala sam 21 godinu i živjela u Ateni. Nakon što sam zaručnika uputila u sve detalje svog sindroma, razvrgnuo je zaruke. To je sve u prošlosti i sada sam O.K.
Proteklih pet godina, nasreću, u sretnoj sam i ispunjenoj vezi, on je otpočetka znao za moje stanje i bez obzira na to želio je biti sa mnom. Smatram se jako sretnom.
Mama me s 14 godina odvela liječniku jer još nisam dobila menstruaciju, a on me samo izvana pregledao i to je bilo to. Tek u dobi od 16 godina sam otišla u bolnicu na pregled te su zaključili kako nemam vaginalni tunel te da imam Rokitansky sindrom. Budući da sam rođena posve bez vagine, liječnici su morali kirurški srediti stvar da se mogu normalno upustiti u seks.
Sve je prošlo O.K., dva tjedna sam ležala u bolnici bez ustajanja, a onda sam mjesecima radila vaginalne vježbe kako bih proširila svoj novi vaginalni tunel, a sve je to bio revolucionarni zahvat u tadašnjoj grčkoj medicini. Vagina koju su mi liječnici napravili bila je mala i uska te mi je uzrokovala bol prilikom seksa, a onda su još jednom rezali da bi "proširili ulaz" u tkivu. Nakon toga sam bila fizički O.K., ali psihički baš i ne. To je bio teret, kao nešto čega se ne možete riješiti. Imala sam dečke koji su me psihički zlostavljali, a zbog toga godinama nisam mogla ostvariti normalnu ljubavnu vezu. To mi je stanje ukralo mir, sigurnost, sreću. Imala sam ogromnu prazninu koju nisam znala kako ispuniti, pa se ispunilo sramom, krivnjom i bijesom.
Sada je prošlo 10 godina, pa iako se ponekad znam osjećati loše više se ne sramim. Shvatila sam da to ne mogu promijeniti, moram s time živjeti. Prvih par godina sam se borila s depresijom, napadajima panike i tugom, no to me sve naučilo važnu lekciju - ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo. Sve to me učinilo puno zrelijom i na tome sam zahvalna. Definiralo me kao čovjeka i ne radim planove za budućnost već živim dan po dan.
Za to ne zna puno ljudi oko mene, željela sam to čuvati kao tajnu, a mama je rekla samo obitelji. Nije pametno govoriti svima jer ljudi samo bezrazložno sažalijevaju. Nisam mogla pronaći grupu za potporu u Grčkoj, ponekad mi se činilo kao da živim u Srednjem vijeku.
Voljela bih jednog dana biti majka, barem u nekom obliku, bilo biološki, kroz surogata ili da usvojim. Majka nije samo ona koja rodi, već ona koja brine o djetetu. Jako volim djecu, vidjet ću što će biti...
Oslobađajuće je o tome govoriti i želim pružiti potporu svakoj ženi koja je u istoj poziciji. U sebi sam pronašla snagu jer želim pomagati upravo njima, jer ako si nećemo međusobno pomagati, tko će nam? Razgovor o tome nam daje snagu.
U Hrvatskoj je Rokitansky sindrom još poznat kao MRKH sindrom, a označava nedovoljan razvitak vagine, grlića maternice te jajovoda kod žena koje imaju ženski genetski kod (46xx). Najčešće žene s tim sindromom ne mogu ostati trudne, a vanjski izgled genitalija je posve normalan.