Terapija transfera mitohondrija još je eksperimentalna metoda i sasvim sigurno ima budućnost. Genetski materijal ima utjecaj na niz bolesti i poremećaja i do sada znamo da se tom terapijom može izbjeći njihovo prenošenje s djeteta na majku. No to otvara i neka etička pitanja. Nitko još nikad nije utvrdio koji su rizici te metode, pa danas ne možemo znati kako će se dijete rođeno nakon takvog postupka razvijati. Zbog toga će ona i u svijetu barem još 5 do 10 godina biti eksperimentalna, prije nego se krene u redovitu primjenu, kaže prof. dr. Velimir Šimunić, ginekolog koji je jedan od pionira umjetne izvantjelesne oplodnje u Hrvatskoj iz Poliklinike IVF, komentirajući vijest da je žena u Grčkoj nedavno rodila nakon što je tijekom oplodnje modificirano njeno jajašce.
Mama je Grkinja, rodila je dječaka teškog 2,9 kilograma i oboje su dobrog zdravlja, a njenu oplodnju, trudnoću i porod pratili su grčki i španjolski liječnici, koji su uvjereni da je riječ o revoluciji u oplodnji, piše BBC News. Inače, to je do sada treća beba u povijesti humane reprodukcije kod koje je primijenjena ova metoda, nakon što se početkom 90-ih godina prošlog stoljeća počelo eksperimentirati s tehnikom.
Radi se o tome da se kod žene kod koje se utvrdi određeni poremećaj gena vadi jezgra iz jajašca te zamjenjuje jezgrom iz jajašca donorice, nakon čega se jajašce podvrgava postupku oplodnje spermom oca. Liječnici vjeruju da se time može izbjeći prenošenje mitohondrijskih gena majke koji nose određenu bolest, s tim da začeto dijete nosi genetski materijal tri osobe, pojašnjava dr. Šimunić.
- Nakon eksperimentalne faze, ova će tehnika sigurno imati mjesto u liječenju, jer to zapravo predstavlja rad na prevenciji i liječenju bolesti, no teško je reći kada, te hoće li ikada biti u široj primjeni - dodaje. S tim se slaže i prim. dr. Romana Dmitrović, ginekologinja sa subspecijalizacijom iz humane reprodukcije, iz Poliklinike za ginekologiju, porodništvo i reprodukcijsku medicinu BetaPlus.
- U tri slučaja koji su nam do sada poznati u svijetu, postupak je primijenjen vrlo ciljano, kod ljudi koji imaju teške genetske bolesti zbog kojih nisu mogli imati djecu, dakle kod onih kojima je to jedina šansa da imaju vlastito potomstvo. Ne mislim da će ta tehnika u budućnosti biti u nekoj masovnijoj primjeni, odnosno vjerojatno će ostati samo rješenje za ljude koji zbog zdravstvenih razloga inače ne bi mogli imati djecu - kaže sugovornica.
Dodaje kako to i nije jedino rješenje kojim se može izbjeći prijenos bolesti kod djeteta, jer se umjetna oplodnja može obaviti i donacijom cijelog jajašca, na primjer.
- Na liječniku je da ljudima objasni sve mogućnosti, pa i rizike koje ovaj postupak ima, s obzirom na to da još uvijek ne znamo dovoljno o tome kako će se djeca začeta na taj način razvijati. S obzirom da je to bio način da ipak dobiju djecu, ne čudi da su ljudi na to bili spremni - dodaje prim. dr. Dmitrović.
Ovim bi se postupkom, koliko je dosad poznato, mogle spriječiti ozbiljne bolesti koje danas pogađaju veliki broj ljudi, među kojima su, među ostalim, neke vrste raka, dijabetes, visoki tlak, bolesti srca, neke vrste crijevnih bolesti, pa čak i neka psihička oboljenja, kaže prof. dr. Šimunić, te dodaje kako vjeruje da će nakon testiranja u određenim slučajevima sigurno biti koristan, no u širu primjenu ne bi smio dok zaista ne utvrdimo i moguće rizike, kaže.
Dodaje kako smatra da bi se i znanstvenici zato prvo trebali voditi time da ne rade na ljudima baš sve što mogu, već da jedan dio istraživanja prvo treba odraditi na životinjama. Ukratko, još uvijek smo u fazi da bi se moglo postaviti pitanje jesu li znanstvenici pretjerali, s ciljem da privuku pažnju, kaže.
- U Hrvatskoj se trenutno takav postupak ne provodi i o tome se niti ne razmišlja, no pratimo vijesti iz svijeta i nastojimo biti u tijeku. Naravno, ne samo mi ginekolozi koji se bavimo humanom reprodukcijom, nego i biolozi i drugi znanstvenici - kaže te dodaje kako je vrlo teško reći kad bi metoda mogla zaživjeti kod nas.