Djevojka koju smo prije dvije godine pratili na putu kroz Route 66 po Americi, ponovno je na putu. Riana Petanjek, naša suradnica, putopistkinja, novinarka i fotografkinja ovog ljeta odlučila je istražiti romantičnu i uvijek zanimljivu Italiju.
Moj prva stanica na avanturi motorom kroz Italiju bila je nadaleko popularna Venecija. Ukupno 118 malih otoka, više od 170 kanala koje povezuje više od 350 mostova svima u svijetu poznato je i kao grad na vodi odnosno - Venecija.
Je li do mosta ljubavi, romatičnih vožnji gondolom ili čega već Veneciju na gotovo svim listama uvrštavaju u najromantičniji grad nakon Pariza? Ne znam za vas, ali takva gužva, kakva vas gotovo uvijek čeka u Veneciji, meni baš ne vuče na neku posebnu romantiku. Kao da nema mjesta više za nju u toj mega popularnoj laguni. Ipak ima drugih stvari koje ju čine itekako vrijednom posjeta.
Optimalno je tri i pola sata, a ako malo požurite i dosta manje. To je svakako bilo ugodno iznenađenje. Neugodno su cijene. Već sam benzin čim pređete granicu sa Slovenijom momentalno postaje osjetno skuplji, a cestarine su još gore. Znam da su naše također jedne od skupljih, ali kvaliteta njihovih autocesta je često uistinu upitna, a o tunelima da ne pričam. Momentalno me sve podsjetilo na Route 66 i koliko je taj dio tamo jeftiniji, s obzirom da cestarina uopće nema, a benzin je neusporedivo jeftiniji.
Pogledajte kako izgleda Venecija u srpnju i gdje je Riana pojela najbolju pizzu:
Sam bus vozi nekih pola sata ili manje kad nema gužve, a karta je 1.20 eura, za koju vas nitko ni ne pita (nisam vam ja rekla :)).
Venecija ne tone samo fizički
Svi su već upoznati s činjnicom da Venecija fizički tone, no ono što ćete otkriti u priči s lokalnim stanovništvom jest da tone i na jedan drugi način. Grad je postao toliko skup da se lokalno stanovištvo masovno seli iz grada i ili iznajmljuje posjede ili ih još češće prodaje. Rezultat je da mnoge kuće i vile posjeduju svjetski bogataši koji su tu u prosjeku samo nekoliko tjedana u godini, a kuće su ostatak vremena prazne.
Sljedeći problem je da su nekad lokalne prodavaonice hrane ili stvari potrebne za život (poput kemijskih čistionica i različitih zanatskih radnji) masovno pretvorene u suvenirnice ili slične stvari prilagođene turistima, a oni se u najvećem postotku u gradu zadržavaju samo jedan dan i to samo preko dana.
Legenda o gondolijerima
Nakon što mi je umirovljeni venecijanski doktor s kojim sam krenula u priču sasvim slučajno - pitala sam za preporuku za najbolju pizzu, ispričao tužni dio priče čarolije koja tone, dodao je i koju legendu o najpopularnijim stanovnicima Venecije; gondolijerima.
Momci čija je službena uniforma slamnati šešir, prugasta majica i crne hlače, a gotovo svi znaju pjevati "O sole mio", navodno se rađaju s plivaćom kožicama koja im omogućavaju da hodaju po vodi. Nisam provjeravala, ali svi vam mačistički tvrde da je to isključivo muški posao i jako im smeta žena koja je nedavno uspjela dobiti sve potrebno da postane što su i oni.
Još nešto - u Veneciji sam pojela jednu od najboljih pizza ikad.
Moj put dalje je krenuo prema Firenzi i Toskani gdje sam ulovila magične boje zalaska sunca... Čitamo se uskoro!