Naručila je decilitar bijelog vina od konobara hotelske kavane. Polako se zavalila u široku bijelu fotelju, malo u nju utonula, stavila ruke na naslone, prebacila nogu preko noge i pitala: “A vi nećete vino? Već je dovoljno kasno navečer... Ah, da. Ni meni, dok sam bila novinarka za BBC, radni dan nije završavao tako brzo”, rekla je i otpila iz čaše koju joj je konobar donio brzo, kao da je jurišao na svjetski rekord.
Aminatta Forna se smiješila. U bijeloj fotelji odavala je dojam monarha u duhu 21. stoljeća. Odlično se zabavljala. Ove godine je osvojila nova golema područja Europe objavom niza prijevoda svojega romana “Sreća”.
Sa svojim bosanskim, ili da kažemo “naškim”, prijevodom BuyBook je umalo pretekao njemački prijevod, ali su zato prvo Bookstan u Sarajevu, potom i Booksa u Zagrebu i Rijeci uspjeli preteći i Beč s “Danima Ericha Frieda” te mnoge druge velike centre. Nije to tek tehničko pitanje literarnog itinerara. Ona je škotsko- sijeraleonskog podrijetla, rat ju je pratio još otkako je diktatura Siaka Stevensa u njezinu rodnom Sijera Leoneu 1975., nakon namještenog procesa, objesila njezina oca Mohameda Sorieja Fornu, bivšeg ministra financija. U nekom je trenutku počela slijediti rat i ratom traumatizirane ljude, između ostalog i Hrvatsku, zemlju čiji su odjeci rata bili tema njezina romana “The Hired Man”.
Roman “Sreća” nije mogao napisati netko tko nije insajder traume rata i tko nije vidio nekoliko puta previše izbjegličkih logora i opustošenih država, toliko puta previše da je ratnu tragediju i Hrvatske i BiH, kad je posjećivala ove zemlje, savršeno prepoznala kao već viđene traume iz zemlje u kojoj je odavno propali režim ubio njezina oca, danas nacionalnog heroja. Najveći dio života provela je u Londonu, ali i u SAD-u, Tajlandu, Africi... OK, knjige.
Umjesto sa “Srećom”, u razgovor smo krenuli s romanom “Hired Man”. “Vama je, naravno, poznato zašto je ta knjiga izazvala toliko zanimanja u Hrvatskoj i ovom dijelu bivše Jugoslavije”, pitali smo je. “Znam”, odgovorila je zafrkantski kratko o romanu koji postratnu Liku opisuje uvjerljivije nego što bi je opisao bilo tko iz Hrvatske. Osim Karakaša, naravno. I možda Rašete. Kako je, dakle, došla do toga da pronađe toliko sličnosti između ovih naših balkanskih ratova iz 90-ih i njezinih ratnih iskustava u Africi? “O sukobu u Sijera Leoneu napisala sam tri knjige.
Prva je bila ‘The Devil that Danced on the Water’, odnosno moji memoari o obitelji i o mojem ocu političkom aktivistu”, govorila je savršenom britanskom dikcijom sveučilišnog predavača. Otpila je gutljaj i namjestila se u fotelji. S druge strane pio se bezalkoholni gazirani bućkuriš. “Potom sam objavila ‘Ancestors Stones’, a zatim ‘The Memory of Love’, koja se događa malo uoči sukoba. Uvijek pišem iz perspektive civila, o tome kako politički događaji utječu na nas i kako mi u tome sudjelujemo.”
Užasno stradanje Sijera Leonea, rekla je, zbog njezina podrijetla dovelo je do toga da je bila i ostala fascinirana građanskim ratom. “I to posebno zato što sam iz Velike Britanije, iz zemlje koja nikad nije napadnuta, koja nema živo sjećanje na građanski rat. U rat obično idu muškarci, koji se ili vrate ili se ne vrate i uglavnom se prikaz rata svodi na gubitke vojnika u borbi. Moje knjige se, međutim, više bave preživljavanjem”, objašnjavala je.
Naravno da građanski rat često ima i elemente intervencija vojnih država, ali je osnovna razlika između građanskog i sukoba dviju država, što je i točka prepoznavanja građanskog rata, rekla je, to što se u tom sukobu ljudi bore protiv onih koje osobno poznaju. “Kad takav rat završi, što se događa poslije? Dvije strane ostaju razdvojene, nastavljaju se odjeci rata. Građanski rat sam htjela premjestiti u drugu arenu. Pogledajte ovako. Imali smo dva građanska rata u tom trenutku - Balkan i Sijera Leone, od 1991. do 1995. u Hrvatskoj, od 1991. do 2002. Sijera Leone”, pričala je o dobu u kojem je još bila novinarka.
I ubrzo je nešto primijetila: “Zapadni mediji posvetili su golemu pažnju ratu u Hrvatskoj, svim ratovima po Balkanu”. Jasno je bilo na što cilja. Primijetili smo da je to Zapad vidio kao svoju “našu tragediju”. “Tako je. Da”, od tog trenutka Aminatta Forna sve je više gestikulirala rukama: - To je bila europska tragedija i o njoj se izvještavalo do razine forenzičkog. Rat u Sijera Leoneu bio je nečiji tuđi, o njemu se izvještavalo površno, bez detalja.
O njemu se nije govorilo kao o političkom sukobu, nego o kulturnom, kao o Afrikancima koji se uvijek nešto tuku. A meni se pak činilo da ta dva rata imaju jako puno zajedničkog. Riječ je o sličnim zemljama, otprilike iste veličine, istog broja stanovnika, a i politički obje su prije toga imale nekoliko desetljeća totalitarne vlasti, koje su okončale u ekonomskom padu, za čime je uslijedio rat. A imala sam i jako puno prijatelja iz tog dijela Balkana u Londonu, Hrvate i Bosance.
Tu dolazimo do one ključne stvari. Mi smo o ratu razgovarali na ‘istom jeziku’, o istim iskustvima, jezikom koji Britanci nisu poznavali. Primjerice: ‘Za koga znaš da je nešto učinio?’ ili: ‘Koliko si bio iznenađen izbijanjem rata?’. Govorila je o univerzalnim pitanjima u takvim situacijama, poput, tko je počeo rat. “Točno to. I tu dolazimo do ključnog trenutka. Sjećam se da sam listala novine, bilo je to odmah nakon rata, kad sam naišla na članak o jeftinim kućama u Hrvatskoj. O Hrvatskoj sam tad već jako puno znala...” “... postala je vaša ‘naša tragedija’...”
“Baš tako, ha, ha, ha! Na spomen jeftinih kuća za odmor u Hrvatskoj smrznula sam se. Bilo je to tako uznemirujuće. Naravno da znate za izraz etničko čišćenje, čak i sama fraza je katastrofa posebne prirode. Dakle, imamo zemlju u kojoj su ljudi protjerani iz svojih domova i postojala je velika mogućnost da se i domove tih ljudi jeftino nudi na prodaju zapadnjacima, Britancima. Bilo je to 2005. ili 2006. Iz perspektive Britanaca, to su bile samo jeftine nekretnine. Nakon što sam napisala knjigu, nekoliko mi je ljudi iz Bosne reklo da se i njihovim obiteljima dogodilo da je netko prodao njihove kuće strancima. Prijatelji, hrvatsko-britanski par, pričali su mi da im je prilikom jednog odmora ovdje netko prišao i počeo im nuditi na prodaju neku kuću. Nisu je htjeli kupiti, ali su je htjeli obići. I tad su vidjeli grafite po kući, tipa, znate već, ‘Srbi van’ i slično. Zanimala me je ta britanska perspektiva posljedice rata, kao jeftinih nekretnina”, zaključila je svoju priču o “The Hired Man”, otpila gutljaj i opet se naslonila. Rekla je da nije pisala na pamet, da je Hrvatsku već posjećivala.
“Baš, evo, kad sam jučer došla u hotel, žena na recepciji pitala me je da li mi je to prvi posjet Hrvatskoj. A ja sam odgovorila: ‘Ne, ovo je moj treći, zapravo četvrti, ma ne, ovo mi je peti posjet’. Prvi put sam posjetila Hrvatsku u 60-ima”. Godine 1969. imala je pet godina, majka joj je upravo upoznala očuha i za drugi dio medenog mjeseca odabrali su Dubrovnik. “Iz tog doba se jasno sjećam kako je izgledalo more. Kad sam došla opet (desetljećima poslije, op. a.), nisam mogla vjerovati da se boja mora nije promijenila. Vidjela sam svijeta, bila sam posvuda, i po Mediteranu, i takve boje mora doista nema nigdje. Sjećam se tad svojeg prvog plivanja u moru i da sam vidjela morskog konjica, ovako blizu. Sjećam se da sam tad prvi put doživjela romantičnu privlačnost, ha, ha, ha. Majka mi je bila u čamcu, jer voljela je pecati, i zvala me je da doplivam s plaže. A ja nisam imala svoje kolo za plivanje. Pa sam vikala da ga nemam. Na to je jedan dečko otplivao, iz čamca uzeo kolo, doplivao i donio mi ga”, smijala se. Ah... Heroj! “Da! Heroj! Znači za to oni služe! Ha, ha, ha!”. Taj drugi put u Dubrovniku, kad ju je fasciniralo to što se boja mora nije promijenila, bilo je baš onda kad je doputovala za potrebe istraživanja za “The Hired Man”, objavljenog 2013. Pomagali su joj, rekla je, jedan naš glumac i jedan naš redatelj. Objašnjavali bi joj, primjerice, kakav je bio TV program u 70-ima, koju bi marku cigareta pušio ovaj lik, koju bi vrstu rakije najlogičnije pio onaj drugi... “Kazalištarci su jako korisni, jer oni tako dobro razumiju likove.” OK, baš smo zabrazdili u tu knjigu. A roman “Sreća”? Kad smo već kod likova, zanimljiv je taj doktor Atila. Odakle joj ideja da Afrikanac nosi mađarsko ime? Podsjetila je da je taj lik tek usput spomenula u romanu “Memory of Love” i da joj je palo na pamet prikazati Britaniju kroz oči vrhunskog psihijatra iz Afrike.
“A ime? U 50-ima i 60-ima u Zapadnoj Africi bilo je u modi davati imena djeci, posebno sinovima, velikih povijesnih ličnosti. Danas im daju imena po slavnim nogometašima. Da, vremena se mijenjaju. Znate li koliko ljudi znam koji se zovu Skylab? Ha, ha, ha! Živjela sam neko vrijeme u Tajlandu i naša tamošnja spremačica imala je sina koji se zvao Skylab”, smijali smo se, bez ikakve loše namjere. Apollo čak ima i smisla, svakako ima povijesnog opravdanja. Ako je već mogao tip iz filma “Rocky”... Nazad na roman. U “Sreći” Bosanac Osman razumije zašto je važno da u Londonu bude lisica. Bez obzira na histeriju oko njih. “Jednu sam hranio dok sam bio u Bosni. To me je spasilo da ne poludim”, pričao je Osman, sad ulični zabavljač u Londonu, kako je psihički preživio rat.
“U romanu ‘Sreća’ htjela sam izokrenuti metropolu. U mnogim knjigama o Londonu se piše kroz zgrade koje su označile njegovu povijest. A ja sam htjela ići od najmanjih, najusamljenijih bića. Znate, ja nemam oko za arhitekturu, sušta sam suprotnost suprugu dizajneru koji bi vam, da je s nama ušao u ovu prostoriju, poslije bio u stanju reći koliko je tu prozora, dimenzije svega, oblik lustera, materijale... A ja bih se sjećala vas, našeg razgovora. Eto. Sad, što se tiče lisica, ja jako volim pse, a lisice su, kao i vukovi, više manje ista stvar.” Konstatirala je da je London vrlo neprijateljsko okruženje i za životinje i za male ljude. “I jako je zoniran. Imate prvu zonu, drugu, treću... Zona 1 je najbogatija. To je City, tako je. Jednom sam pitala publiku: Kad ste posljednji put vidjeli dijete u zoni 1?” Uzvratili smo joj da je publika trebala znati da je djeci tamo pristup zakonom zabranjen. “Ha, ha, ha! Praktično da i jest. To je zona za alfa ljude. Ne smijete biti slabi, ne smijete biti stari, ne smijete biti dijete. A tu su onda životinje koje pretrčavaju ta područja, ne poštujući granice koje su postavili ljudski stanovnici. Lisice u gradu su ekvivalent plastične vrećice u prirodi. Ili ptice. One izluđuju ljude jer ih ne mogu kontrolirati. A ljudi ne vole kad nešto ne mogu kontrolirati”, pričala je o ljudima koji su se, kao životinje na grad, u jednom trenutku morali priviknuti na rat kako bi preživjeli. I nisu našli način kako bi se vratili iz tog stanja.
Roman raskrinkava zazor ljudi od traumatiziranih u svojoj okolini, o čovječanstvu koje, s toliko pokuljalog očaja, nema šansu, osim ako ne prihvati i sreću, i bol, i useljenike PTSP-ovce, i lisice, i pse, i beskućnike... Uz sav taj ekološki odjek romana, u jednom smo se trenutku zatekli kako razgovaramo i o klimatskim promjenama, o tome kako je moguće da, iako sve manje, još puno ljudi ne priznaje očito što vidi oko sebe. “Znate, dok sam živjela u Washingtonu, imala sam susjedu koja je radila za vladu, ne kao Trumpovi ljudi, nego kao dužnosnica, za Enviromental Protection Agency. Pitala sam je jednom je li zbilja moguće da svi ti koji poriču klimatske promjene zbilja smatraju da su se svi znanstvenici svijeta udružili u globalnu urotu. Odgovorila mi je da i oni vjeruju u klimatske promjene, ali... Postoje dvije skupine. Jedna je svjesna, ali je nije briga i u međuvremenu žele biti što bogatiji. U utrci su s vremenom.” Žele biti na tulumu, pa koliko traje - traje, pitali smo. “Točno. Piju u baru dok ‘Titanic’ tone. I druga skupina vjeruje u klimatske promjene, ali ih vidi kao Trojanskog konja. Odnosno, kad bi prihvatili stvarnost klimatskih promjena, morali bi prihvatiti i sve društvene promjene koje idu uz to kao jedini spas čovječanstva od njih. A to im djeluje kao ljevica, kao da bi morali prihvatiti sve to skupa. Privatno, nisu poricatelji klimatskih promjena, ali su to javno.”