Usred globalnih istraživanja i otkrića, modna ilustracija započinje u šesnaestom stoljeću, kad su novootkriveni horizonti doveli do fascinacije odijevanjem i kostimima ljudi u mnogim nacijama diljem svijeta. Tiskane su knjige koje ilustriraju prikladno odijevanje različitih klasa i kultura, a uloga je osim zadovoljavanja interesa, bila i upoznavanje s novim društvima.
Između 1520. i 1610. objavljeno je više od dvjesto zbirki koje su uključile i gravure, bakropise i drvorez, s raznim modnim ilustracijama, odnosno likovima odjevenima u odjeću specifičnu za nacionalnost ili položaj. Naravno da su se njima inspirirali i krojači, tako su stvoreni trendovi, majstori su počeli kopirati upravo te ilustracije jer ljudi su željeli nositi odjeću kao onu visokih staleža.
POGLEDAJTE VIDEO:
Prvi modni časopis bio je Le Mercure Galant, pokrenut 1672. u Francuskoj. Objavljivao je modne trendove, a čitali su ga diljem Europe, jer urednici su magazin slali po državama, kako bi svi vidjeli što francuski stil predlaže. Produkcija modnih publikacija ubrzala se krajem 18. stoljeća, a modni su ilustratori postajali sve važniji.
Među top umjetnicima te scene bili su Jacques Callot (1592.-1635.) i Abraham Bosse (1602.-1676.) koji su koristili moderne tehnike graviranja, kako bi proizveli realistične detalje odjeće i kostima svog vremena.
Ilustratori osim u magazinima, dobivaju još jedan poslovni vid suradnje - s pojavom Couture mode, odnosno šivanja po mjeri za visoko društvo, modne kuće angažiraju ih kako bi skicirali ideje dizajnera. Također su crtali ilustracije svake haljine čitave kolekcije, koje su onda slali klijentima koji bi ovi eventualno naručili nešto od toga. Bile su to preteče kataloga.
Do kraja devetnaestog stoljeća ručno obojene grafike zamijenio je tisak u boji. Na modnim pločama počele su se pojavljivati dvije figure, od kojih je jedna vidljiva s leđa ili sa strane, kako bi se kostim mogao vidjeti iz više kutova i time lakše kopirati.
Fokus ilustratora devetnaestog stoljeća bio je na točnosti i detaljima, kako bi čitateljima i gledateljima pružili informacije i upute, jer bilo je ključno prenijeti ideju u niz detalja koji su bili ključni za trend ili stil. Među poznatim su ilustratoricama bile i sestre Colin i Florensa de Closménil.
Francuska si je osigurala ključan položaj na europskoj modnoj sceni, a jedna od posljedica toga je čak oko 150 modnih magazina tijekom 19. stoljeća. Objavljivali su vrlo detaljne modne ilustracije s informacijama o trendovima te pružali općenite upute za krojenje.
Među top magazinima bili su i 'The Lady's Magazine', 'La Gallerie des Modes', 'Le Cabinet des Modes' i 'Le Journal des Dames et des Modes'. Naime, povećanje broja časopisa i časopisa proizvedenih u to vrijeme bilo je odgovor na sve veću želju ženskog čitateljstva za vijesti o modi. No, ne samo za žene, već su bitne bile i ilustracije modernih stilova za muškarce.
Modna ilustracija na prijelazu u dvadeseto stoljeće postaje izričaj umjetnika, odnosno autora same ilustracije čime se očituje i stil onoga tko crta odjeću.
U prvim desetljećima dvadesetog stoljeća došlo je do prvog procvata modne ilustracije u njezinu modernom smislu. Posao crtanja postao je poziv, a predstavljanje najnovijih stilova izuzetno unosan posao. Moda, koja je prije bila djelo pojedinačnih dizajnera, postajala je industrija, posljedica čega je sve intenzivnija proizvodnja odjeće koja se nudila u robnim kućama. Tada se rađa kultura kupovine, u kojoj živimo i danas.
Početkom prošloga stoljeća dizajneri su naručivali limitirana izdanja ilustracija od raznih umjetnika, odnosno posebne edicije za ekskluzivno društvo. Jedan od umjetnika koji je radio izuzetne ilustracije bio je Paul Oribe (1883.-1935.), suradnik dizajnera Paula Poireta, jednog od najznačajnijih modnih dizajnera iz ere skidanja korzeta.
Luksuzni francuski časopis Gazette, koji je izlazio od 1912. do 1925., okupio je tim mladih umjetnika, ilustratora, koji su dobili slobodu crtati kako žele. Time oni imaju samostalnost da prenesu kreaciju na vlastiti način te da daju vlastiti 'touch', za razliku od prije kad su trebali doslovno crtati odjeću. Tako su popularnost stekli ilustratori i umjetnici - Charles Martin (1848-1934), Eduardo Garcia Benito (1892-1953), George Barbier (1882-1932), Georges Lepape (1887-1971) i Umberto Brunelleschi (1879-1949). Crtali su pod utjecajima raznih kultura ili stilova, primjer su japanska tradicija i Art Deco.
Istovremeno u Sjedinjenim Američkim Državama, vodeći postaju modni časopisi Vogue i Harper’s Bazaar te pokrivaju društvenu scenu, ali i visoko društvo koje diktira trendove mode i ljepote.
Od 1910. do Drugog svjetskog rata, na svakoj je Vogue naslovnici bila ilustracija. Glavni cilj bio je prikazati odjeću i modne dodatke na što detaljniji način.
Svi spomenuti magazini doveli su do toga da su dvadesete i tridesete godine bile zlatno doba ilustracije, a majstori crtači bili su velike zvijezde. Mnogi su bili u stanju uvjerljivo prikazati teksturu, sjaj, pa čak i težinu tkanine.
No stižu promjene u obliku - fotografije. Nova tehnološka dostignuća u tiskanju omogućuju moderniziranje printa, a fotografija se stavlja direktno na stranice magazina. Tijekom tridesetih novi stil ulazi u medije, a Vogue 1936. ističe da se naslovnice s fotografijom bolje prodaju. Nakon toga ilustracijama pada popularnost, ostaju unutar magazina, no ne više na naslovnici.
I danas se neki autori bave ilustracijom, no više je to umjetnička forma i samostalno kreiranje ideja te oblikovanje stilske vizije, s naglaskom na nijansiranje, dojam volumena i likovnost.