Sjedio sam sam u naslonjaču, doma, bez ikoga. Nije mi toliko niti smetala ta samoća, ja sam oduvijek bio solo igrač pa sam solo i pio bez problema. I dok sam tako sjedio, rakija je išla kao voda, razmišljao sam si: 'J*****, alkoholičar si'. Već tada, postalo mi je jasno da neću još dugo moći lagati sebi i drugima, ispričao je neimenovani mladić je za Radio Mrežnicu.
Prisjetio se borbe s alkoholom i trenutka koji mu je ljetos promijenio život, trenutka kad je shvatio da nešto mora poduzeti.
- Probudio sam se na karlovačkoj psihijatriji, zavezan za krevet. Bio sam bez svijesti, sav zauriniran, nisam znao gdje sam. U tom trenutku mislio sam da ću umrijeti. Bila je to prekretnica u kojoj sam shvatio, više ne možeš lagati niti sebi niti drugima - ispričao je.
Nakon tog strašnog iskustva sakupio je hrabrost i prijavio se na liječenje. U isto vrijeme je studirao, dio dana je bio na fakultetu, a dio na liječenju u karlovačkoj dnevnoj bolnici. Nakon nekoliko tjedana takvog tempa shvatio je da mu je sve to previše naporno.
POGLEDAJTE VIDEO Sreća se krije u malim, svakodnevnim stvarima:
- Vrlo brzo je sve postalo previše intenzivno za moje tijelo. Nisam to mogao izdržati. Kada počne odvikavanje od alkohola, možete se slobodno pozdraviti s bilo kakvim spavanjem. Takav bez energije, uz veliki napor, nisam uspio izdržati. Kako sam rekao, u svemu sam solirao u životu, pa sam tako nastavio i sam se liječiti - prisjetio se i priznao da je tu prvi puta pokleknuo, ali nije odustao.
- Nisam uspio sam. Nakon 70 dana recidivirao sam. To je važno znati, sam čovjek ne može uspjeti. To je vrlo, vrlo teško. Kažu, ono što te ne ubije ojača te, pa je krenuo u drugi pokušaj mijenjanja svog života. Zasada, uspješno. Trijezni ljudi, trijezne misli, trijezna mjesta - nastavio je.
Ponovno se prijavio na liječenje u karlovačku dnevnu bolnicu gdje i dalje dobiva podršku.
- Liječenje ide u više faza. Prvo se koriste lijekovi, kao što je u mom slučaju bio diazepam. Primjenjuje se i radna terapija. Važno je da nešto radite rukama, da su one uvijek zauzete. To uvelike pomaže. Sve vam je u glavi. Vi sami prvi morate osvijestiti da je gotovo. Nema više. Takve misli vas moraju voditi. U glavi zaista treba biti jak - ispričao je ovaj hrabar mladić.
Kaže kako mu je cijeli proces olakšala podrška drugih ljudi koji su prošli kroz istu stvar. Također, podršku je pronašao i u klubu liječenih alkoholičara 'Prijatelj' čiji je aktivni član.
- Puno to znači, kada uz vas sjedi čovjek koji je prošao isto, ili još gore. Imate osjećaj da vas on razumije - rekao je i dodao uz smijeh da je jedna od navika, koju je odmah izbacio, bila gledanje koja je to 'pijača' na sniženju. Kaže da su iskušenja uvijek u blizini, u raznim oblicima, i upravo zbog toga je važno 'riješiti' sve u glavi.
- Ako to ne riješite, onda ćete se sigurno odati nekom iskušenju, nebitno koliko maleno bilo, ali pokleknut ćete. Ova borba nije toliko fizički zahtjevna koliko je psihički. U glavi je sve, nije dovoljno samo ostaviti se alkohola i misliti da će se sve promijeniti. Problem je u glavi. Tu je sve - ispričao je novinarki Radio Mrežnice.
Danas je trijezan 423 dana. Promijenio je život. Čašu je zamijenio utezima u teretani. Počeo se zdravo hraniti i redovito baviti sportom. Pronašao je stabilan posao. Napokon ima kontrolu nad vlastitim životom.
Na pitanje: 'Bi li promijenio svoj život da je mogao?' odgovorio je vrlo iskreno: 'I da i ne', pa to pojasnio.
– Hm, i da i ne. Kada ste mladi, nikada ne očekujete da će se to vama dogoditi, da ćete se naći u toj situaciji, da ćete baš vi postati alkoholičar. Nitko od nas ne želi takve posljedice, nikakve loše stvari koje dolaze. Međutim, da se to sve nije dogodilo, ja ne bih bio tu. Ja ne bih bio to što jesam, tu gdje jesam, čovjek kakav jesam danas - rekao je.
Prisjetio se kako je postao alkoholičar
Prvi put se napio sa 13. godina. Nakon toga situacija je postajala sve lošija. U tinejdžerskoj dobi je pio svaki vikend, često sam. Bio je, kaže, ambiciozan pa je upisao fakultet, ali nastavio je ispijati alkohol. Pretjerivao je, a s vremenom je pio sve više i više.
- Studirao sam u Zagrebu, i svaki dan sam putovao. Nikada nisam tamo živio. Čekate vlak, nemate što raditi, i kako onda najbolje ubiti vrijeme? Pa taman je to negdje 3 do 4 pive s “kompićima”. Često sam znao biti i solo, nije mi nikada samoća smetala - prisjetio se i dodao kako je u njegovoj obitelji oduvijek bilo problema s alkoholom.
- Nije me društvo tjeralo da pijem, ali činjenica je da sam još od malih nogu točno znao što je alkohol. U mojoj obitelji postoji veliki problem s alkoholom, i sa mamine i sa tatine strane obitelji. Nažalost, niti ja nisam bio iznimka. Vrlo rano su svi vidjeli kuda bi sve to moglo otići. Gledali su me kako lagano 'klizim'. Pretpostavljalo se - nastavio je.
Kaže kako je njegova ljubav prema alkoholu bila jača od svih dobronamjernih savjeta, upozorenja, lijepih riječi i potpore. Mrzio je sebe zbog toga.
- Vi kada pijete, nije to uvijek zato što volite alkohol. U mom slučaju, bilo je i to, jer, ja sam stvarno volio okus alkohola i volio sam osjećaj koji on pruža. Ali, uvijek se pije da bi se riješio neki drugi problem. Ja sam vrlo depresivna osoba. Alkoholom sam to pokušao izliječiti. Nije čak niti toliko da sam se ja osjećao sretnim, bila je dovoljna činjenica da u tim trenutcima pijanstva nisam mrzio samoga sebe - iskreno je rekao.
Bilo mu je svejedno što pije, samo da ima alkohola u sebi koji bi mu trebao pružiti utjehu i zaborav.
- Nije mi bilo bitno što pijem. U početku nisam mogao pogledati vodku i žuju, ali kasnije niti to više nije bio problem. Bijelo, crno vino, šljiva, loza, likeri, sangrija, što mi je već došlo pod ruku, sve sam pio. Od svega, najviše sam volio pivu i šljivu - rekao je, a upravo je u šljivovici pronalazio najviše utjehe.
Znao je popiti cijelu litru samo da dođe do 'toliko željenog osjećaja', ali realnost je bila jača.