Niste se pravo ni snašli, a Vaše do jučer malo dijete doraslo je za upis u školu. Polazak u školu definitivan je raskid s razdobljem ranog, bezbrižnog djetinjstva te u djeteta pobuđuje oprezni strah i nesigurnost, ali je s druge strane ulazak u svijet novih izazova, doživljaja i zadovoljstava koji ga ispunja uzbuđenjem punim iščekivanja. Djeca u Hrvatskoj u školu polaze s prosječno 6,5 godina, no kako razvojne razlike mogu biti velike roditelji su često u nedoumici je li njihovo dijete doraslo za školu ili je još previše zaigrano za početak tog “odraslog” dijela života. 

Zrelošću za školu se označava stupanj djetetova psihičkog i fizičkog razvoja u kojem je ono sposobno savladati zadaće što ih osnovna škola postavlja. Uobičajeno je govoriti o fizičkoj, intelektualnoj i emocionalno-socijalnoj zrelosti. Stoga se prije polaska u školu provjeravaju temeljni parametri i fizičkog i psihičkog razvoja , te ako se za tim uoči potreba, upućuje roditelja da poduzme određene postupke prije samog početka školske godine. Dokazano je kako postoje najpogodnija razdoblja za učenje pojedinih vještina – ako dijete opteretite prerano, učinak neće biti dobar, ali ako se s određenim zadaćama započne prekasno dijete neće imati dovoljnu motivaciju i rezultati opet ne moraju biti zadovoljavajući. 

U "pripremnom" razdoblju valja iskoristiti upravo tu djetetovu prirodnu znatiželju i očekivanja. Kao i u većini situacija i procjena u životu, budite realni – vaše će dijete samo pronaći svoje mjesto u novom kolektivu i izgraditi odnose sa suučenicima, učiteljicom i svim drugim osobama koje će ga okruživati. Nastojte ga ne previše zaštićivati i ne očekujte da ga svi obožavaju kao što to činite vi i ukućani. Naravno da ćete pratiti kako se ono osjeća i razgovarati o svim događajima, ali pokušajte procijeniti što ono može, a s čim će se malo pomučiti. Ako jednostavno slijedite ono što dijete radi i pomažete tamo gdje ono to zatraži, razvijat ćete postupno odnos povjerenja koji može kasnije u tijeku školovanja biti presudan. U školu ne idete Vi – Vi ste to obavili, pustite potomka da sam gradi svoju školsku sudbinu.

Konkretne pripreme u kućnoj atmosferi obuhvaćaju osiguranje prostora za rad, dobro osvjetljenje, koliko-toliko mir i isključenost iz ostalog kućnog zbivanja u vrijeme koje je potrebno za rješavanje školskih obveza. Ako postoji mogućnost, najbolje je rješenje dječja soba, ako nemate tih mogućnosti, kutak koji je uređen za školarca.

Bez obzira kako će dijete ići u školu, treba ga upoznati s putem do škole, sa školskim okruženjem, s barem nekim od djece koja će mu biti suučenici (olakšano je ako je polazilo vrtić), te razgovarati o tome što ga u školi čeka. I za onu djecu kojoj nije problem biti miran i koncentrirano slagati legiće ili rastavljati autić, promjena od vrtića ili bake do škole je ogromna upravo u potrebi da se sjedi na jednom mjestu, prati što se govori i traži i pravodobno ispunjava zadaće. Ne očajavajte ako ta koncentracija nije kontinuirana i ako je zaboravljanje zadaća više pravilo nego izuzetak. Sazrijevanje je čudesan proces i iz tjedna u tjedan ćete vidjeti promjene i napredak. No ako panično kritizirate svaku pogrešku i usporedbom s ostalom djecom još više potencirate djetetovu nesigurnost, možete gotovo nepopravljivo izazvati regresiju i otpor.

Što ako dijete odbija ići u školu?

Razdoblja nevoljkosti odlaska u školu i pokušaja izbjegavanja školskih obveza doživjela je vjerojatno većina roditelja školske djece. No ponekad ta nevoljkost prerasta u pravu anksioznu reakciju pri čemu odlazak u školu postaje muka i za roditelje i za dijete. Neka istraživanja pokazuju da kroz iracionalni strah odlaska u školu u barem nekom razdoblju prolazi oko jedan do dva posto svih učenika. 

Razlozi takvog ponašanja ("fobije od škole") mnogostruku su i kompleksni i potpuno individualni. U manje djece je to najčešće strah od separacije i odlaska od roditelja i kuće koju doživljavaju kao sigurno okruženje. Neka djeca taj strah od separacije doživljavaju ne kao strah za sebe, već zabrinutost da će se nekom od ukućana nešto dogoditi za vrijeme njihove odsutnosti od kuće. Izvor nelagode može biti i školsko okruženje. 

U stidljive djece koja teško pronalaze mjesto u grupi vršnjaka, nedostatak društvenih vještina i samopouzdanja može rezultirati nelagodom i strahom od uključenja u grupu. Poteškoće u savladavanju školskog gradiva, osobito nedovoljno prepoznate i tretirane, mogu još više obeshrabriti dijete koje se osjeća nekompetentno i neuspješno. I loša komunikacija sa zahtjevnim nastavnicima, osobito u nesigurne djece, može biti izvorom izbjegavanja škole. Signali koje dijete šalje ne razlikuju se puno, bez obzira na uzrok fobije od škole. Obično se ono opetovano žali na različite tjelesne probleme: najčešće su to glavobolje i/ili bolovi u trbuhu, ali može biti i opće loše osjećanje, grlobolja  i slično. Regularnost i upornost tih simptoma, iza kojih se ne razvija bolest i koji nestaju čim se dobije privola za ostanak kod kuće, samo su znaci upozorenja. Iako školsko opterećenje ili odnosi među vršnjacima mogu ponekad uzrokovati nevoljkost pri odlasku u školu, postoji temeljna razlika između racionalnih i neracionalnih strahova. 

Učenik koji se racionalno boji neuspjeha ili zadirkivanja moći će svoje strahove prepoznati i opisati. Oni koji pate od istinske fobije nisu u stanju riječima oblikovati razloge svojih strahova. Školska fobija može biti i jedan od simptoma depresije, koja paralizira učenika i čini da se osjeća nesposobnim udovoljiti pritiscima i zadaćama koje su pred njim. U nešto starijoj školskoj dobi strahovi od separacije nadomještaju se drugim vrstama strahova, od kojih su najčešći: strah od podsmjeha, strah da se ne bude dio grupe za zajedničku aktivnost, strah da se bude odabran za vođu ali i strah od toga da se bude izostavljen, strah od natjecanja, strah od izloženosti izrugivanju zbog tjelesnog izgleda. Na fobiju od škole nema jednostavnog i jednoznačnog odgovora. Na znakove upozorenja bi trebalo što prije reagirati i nastojati navesti dijete da strahove iskaže i opiše vlastitim riječima. Svako dijete ima svoju istinu i viđenje situacije te već i samo prepoznavanje da strah postoji i slušanje njegove strane priče, bez implikacija da je neistinita ili nerealna, čine prvi korak prema savladavanju straha.  Prvoškolcima treba osjećaj sigurnosti i ponekad pomaže ako se dogovorite s nastavnikom da ga obiđete za vrijeme odmora ili dogovorite pravo da vas nazove kada to poželi. 

Ne niječite djetetovo pravo da se ponekad osjeća loše, ali zadržite pravo da se okviri obveza moraju poštovati. Samo to pokušajte olakšati, barem u prvo vrijeme. Ponekad će trebati potražiti i pomoć profesionalaca - školskog liječnika ili školskog psihologa uz izradu konkretnog plana aktivnosti za pomoć djetetu. Ponekad roditeljima razdoblje straha od odlaska u školu izgleda kao stanje koje traje beskrajno dugo, no gotovo sva djeca vremenom savladaju poteškoće i "prerastu" svoje iracionalne strahove te uspješno dovrše proces sazrijevanja i obrazovanja. Prevladavanje straha od škole može i u kasnijem razdoblju odrastanja pomoći djetetu da se i s drugim stresnim situacijama u životu suoči s više samopouzdanja. 

Udžbenici, školske torbe, pernice i ruksaci – sve za školarca na Mondu!