Kad mi netko kaže da nema dobrih ljudi, budem malo ljuta. Nije tako, samo ih treba vidjeti. Ne možeš samo sjediti i čekati da ti se pojave u životu. Budi i ti dobar, pa će ti se to vratiti, kaže Elma Tomić, 17-godišnja djevojka čiji je video protekla dva, tri dana ‘užario’ društvene mreže.
Na prvi pogled, nije učinila ništa što mnogi drugi po ‘Fejsu’ ne rade – pjevala je i puhala balončiće od sapunice. No pjevala je ispred prozora dječje onkologije na Rebru, da razveseli prijatelja Valentina (16), s kojim je samo nekoliko mjeseci ranije ležala na istom odjelu, boreći se protiv raka limfnih čvorova, odnosno ‘Non Hodgkina’.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kad je ona 29. kolovoza 2018. završila u bolnici, pa nekoliko dana kasnije iz Intenzivne prešla na odjel onkologije, Valentinova majka Martina Družinec, bila je stalno pri ruci njenoj mami Elviri. Objašnjavala joj je što ju čeka tijekom Elminog liječenja i pomagala joj. A čim se Elma spustila s Intenzivne i oporavila toliko da može prošetati po hodniku, Valentino joj nije dao mira dok nije - ustala.
- Primijetio je da sam nova, na tom odjelu čim netko ima kosu znaju da je novi. I vidio je da se ne osjećam dobro, pa mi je nastojao pomoći. On je zaista divan, izuzetno empatičan i jako puno daje drugima. Na primjer, kad bi on u bolnici jeo palačinke, odmah su se nosile i meni. Ili, kad mu dođem u posjetu, on mene pita kako sam, hoću li nešto jesti, jesam li gladna, a da ja ni ne stignem njega upitati kako je - priča Elma te dodaje kako u Valentinovom ‘kako si’ uvijek osjetite da ga to zaista iskreno i zanima. On to nikad ne pita bez veze.
- Tako smo se nekako povezali, a pronašli smo i puno zajedničkih interesa, osim odjela na kojem ležimo. Na primjer, oboje volimo sport, volimo motore i brzu vožnju, pa smo imali zajedničkih tema - kaže.
Danas ga, dodaje, doživljava kao mlađeg brata, koji je jako zreo za svoje godine, pa s njim o svemu može razgovarati. U međuvremenu su se toliko povezali da ona i majka svako malo odu do Rebra da bi popile kavu s njegovom mamom i bile uz nju, a dobra je i s Valentinovom sestrom.
- Nas troje smo kao tri mušketira. A jučer sam se čula i s Valentinovom bakom, pa mi ona kaže: ‘Ti si kao moje unuče’. I osjećam se tako, iako se još nismo upoznale - dodaje hrabra djevojka.
Kaže kako nikad u životu nije ni pomislila da bi mogla biti bolesna, jer je uvijek živjela zdravo, išla u teretanu, te osim škole samo u kazalište, na probe glume, kojom se bavi već sedam godina. Nikad nije pušila ni pila s vršnjacima, uvijek je bila pomalo dosadni tinejdžer, kaže, pa je bolest i njoj i roditeljima pomalo bila šok. No, kad su roditelji vidjeli kako se Elma nosi s bolešću, nije im bilo druge nego – hrabro.
- Znalo je biti jako teško. Ja sam liječena po protokolu za leukemiju, prošla sam tri ciklusa kemoterapije po 2,5 mjeseca, s kratkim pauzama. Bilo je jako neugodnih situacija, bolova, prije svake terapije išla sam na lumbalnu punkciju, no za mene nije bilo druge opcije nego da ću se boriti i izboriti - kaže.
Tako je bilo i kad je liječnik jednu večer majci rekao da nije siguran da će Elma doživjeti jutro.
- Došao se pozdraviti sa mnom na večer, pa sam rekla ‘bok, doktore, vidimo se ujutro’, jer sam znala da sad kad je borba u tijeku, nema povlačenja - priča Elma.
Kako je uvijek bila pomalo ozbiljnija i zrelija od svojih vršnjaka, pa se družila sa starijima, kaže kako ju bolest i nije puno karakterno promijenila.
- Ja sam ista, samo ranije možda nisam bila svjesna koliko sam duhovna, empatična i pametna, smije se Elma i dodaje – ‘hvalite me usta moja’.
No, razgovor s tom 17-godišnjakinjom doista donosi toliko topline i mudrosti da se zapravo svako malo iznenadite kad se prisjetite da je pred vama tako mlada djevojka.
- Tek kad sam završila u bolnici, shvatila sam tko sam i što sam i kakvim ljudima se želim okružiti u životu. I vrlo brzo to sam učinila. Ta bolest je kao bila kao poklon. Vjerojatno bih ja to sve osvijestila u životu, samo puno kasnije, pa sad ponekad mislim da je i dobro da se tako dogodilo - dodaje.
Topline i radost koji se žare u njenim smeđim očima kao da to žele potvrditi, a ne gase se ni kad je pitamo kako je došla na ideju da zapjeva pod Valentinovim prozorom. On se, kaže, u rujnu morao vratiti bolnicu, jer se bolest vratila i opet je na kemoterapijama. Sad treba dobiti novi lijek, pa onda ide na transplantaciju koštane srži.
- Znala sam kako je meni bilo sjediti kraj tog prozora, bez kose na glavi, i gledati ljude. Idu božićni blagdani, svi se vesele… Voljela bih da imam čarobni štapić da ih sve mogu izvući s tog odjela, ali kako ne mogu, htjela sam ga barem malo razveseliti. Pozvala sam njegovog prijatelja Edvarda, koji je glazbenik, pa smo odlučili otpjevati mu pod prozorom njegovu omiljenu pjesmu ‘Say you won’t let go’, od Jamesa Arthura. Edvard je cijeli dan učio tekst, slao mi tonske probe da kažem jel dobro, i bili smo baš uzbuđeni - priča Elma. Valentinova mama Martina kaže, pak, kako je on taj dan bio toliko sretan da nije pronalazio riječi da joj opiše kako je sve izgledalo, a danas je siguran da je to najljepši dan tijekom cijelog liječenja koje je dosad prošao.
- Moram reći da sam cijelo vrijeme razmišljala i kao neka bakica, prvenstveno o tome da se nadam da mu neću prenijeti neku bakteriju, ili virus. To mi je bilo prvo. Zato sam htjela ostati izvan odjela, odnosno pjevati samo vani. A, opet, bilo mi je teško kad sam ga vidjela da plače na prozoru. Znala sam da su to suze radosnice, ali bilo mu je teško. Zato sam bila presretna kad se ispostavilo da su djeca na odjelu taj dan bila dobro i da ipak na kratko možemo ući. Potrefio se trenutak, inače to ne možete predvidjeti -
priča Elma.
Naime, djeca na tom odjelu zapravo ne smiju imati puno kontakta ni među sobom ni s vanjskim svijetom, kako jedni drugima ne bi prenijeli neki virus koji bi jako oslabio organizam, i ne mogu se puno družiti jer ima dana kad se osjećaju jako loše.
- Jedan dan ste ok i možda možete prošetati do zajedničkog dnevnog boravka, drugi dan ne možete ustati. Zato smo često pjevali - priča Elma i dodaje da ne bi izlazili iz soba, nego pootvarali vrata i pjevali tako da jedni druge čuju iz hodnika.
U vrijeme kad sam ja ležala tamo, jedan dečko je svirao gitaru, a mi smo ga pratili, kaže. Kao i tada, kad su ona i Edvard neki dan nakratko ušli i zapjevali s djecom na odjelu, na repertoaru su bili Oliver i Giboni. Elmina i Edvardova pjesma pobudila je veliku pažnju na društvenim mrežama, pa ona u svim razgovorima nastoji skrenuti pažnju na to da se u KBC Zagreb treba izgraditi novi odjel onkologije na kojem će se smjestiti mali bolesnici.
- Trenutno je situacija jako loša. Naime, na 27-ero djece postoje samo četiri wc-a, s tim da jedan često ne radi, a jedan je rezerviran za malu djecu. Jedan se često koristi samo za pacijente koji su u izolaciji, tako da ostaje jedan, a imate toliko djece s jako neugodnim nuspojavama od kemoterapija, koja često trebaju wc - priča.
Dodaje kako bi na novom odjelu u sobama trebao biti po jedan ili dvoje pacijenata, dok ih je sada više, pa i to zna biti teško kad je djeci loše.
- Imamo prekrasne liječnike i sestre. Ima onih koji uz šalu i smijeh razgovaraju s vama i ponašaju se kao da je sve normalno na pregledu, tako da zaboravimo na sve probleme, a opet, dođu nas zagrliti i utješiti kad smo tužni - dodaje djevojka koja priču o bolesti pomalo ostavlja iza sebe.
Kako je od travnja u remisiji, Elma se vratila u upravnu školu, koju sada polaže dopisno, pa joj ostaje više vremena za druge stvari koje voli. Već sedam godina se bavi glumom i voli pisati, tako da već piše i knjigu o svemu što je proživjela. Ima još puno interesa, no u budućnosti se vidi u glumi.
- Planiram upisati akademiju, kaže. Vjerojatno će pokušati na akademiji u Beogradu, jer je stekla dojam da tamo ljudi puno više cijene kreativnost i umjetničku slobodu, te da bi mogla naučiti i napraviti na sebi više nego u Zagrebu. Trenutno intenzivno radi na pripremi dviju predstava.
- U ZKM-u pripremamo Shakespearea, ali predstavu o predstavi Shakespearea, a u Maloj sceni autorsku predstavu, baziranu na važnim ženama iz prošlosti Hrvatske. Obrađujemo neke javnosti nepoznate žene, koje tako želimo predstaviti, ali i neke koje su poznate, u drugačijem svjetlu. To je predstava koju radimo autorski, mentori nas potiču da sami istražujemo, učimo o tim ženama, da razmišljamo i jako mi se sviđa raditi tako - kaže.
Inače ju, dodaje, mentori uvijek stavljaju u komedije, dok ona sama više voli ozbiljnije uloge, pa čak i likove malo zločestijeg karaktera. Kroz glumu se posebno povezala s nekadašnjom mentoricom Petrom Dugandžić, koja joj je dolazila i u bolnicu i grlila je i hranila kad je trebalo. I od nje je, kaže, puno naučila, a trenutno joj je najdraža predstava baš ona u kojoj Petra glumi.
- Smijem li to reći, da mama ne pročita? Oduševila me predstava ‘Ništa ljubav, samo seks’, toliko da sam ju tri puta pogledala i svaki puta sam se smijala do suza - kaže.
Jedino što ju još vrati na razgovor o bolnici je Valentino, te ideja da pokuša podržati Zakladu dječje onkologije i hematologije, koja skuplja donacije da bi se na Rebru izgradio novi odjel.
- Što se Valentina tiče, sve je već dogovoreno: uskoro izlazi iz bolnice i radimo tulum - kaže Elma.
Nakon našeg razgovora, dogovorila je i još nekoliko snimanja koja želi iskoristiti za to da pomogne Zakladu. Gdje god bude mogla, složit će svoje hrabre ruke u jedno srce, da podsjeti ljude kako je ponekad malo potrebno da se stvari promijene.
Ako želite pomoći svojim donacijama, to možete učiniti uplatom na račun Zaklade:
DJEČJA ONKOLOGIJA REBRO
Ksaver 210, 10000 Zagreb
HR7323400091110973865
SWIFT: PBZGHR2X
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: