Ukupno pet sati, upornosti, muke, znoja po užasnom terenu, uzbrdicama i nizbrdicama, stepenicama, kamenju i jakom suncu trebalo nam je do vrha. Dečki su se razmjenjivali i nosili po četvero, dvoje a moj prijatelj, Darijo, me nosio dobar dio puta sam, na leđima. Cure su nosile kolica po potrebi, vukle magarca i pomagale kako god su mogle, opisao je Slaven Škrobot (33) iz Zagreba avanturu u Jordanu kada su pješačili do poznatog hrama.
Iako je ostao paraliziran nakon skoka u more, Slavena to nije zaustavilo. Za sebe kaže da je hiperaktivan i ne može zamisliti statičan život. Prijatelji mu pomažu na putovanjima, nose ga po stubama, guraju kolica...
Na prvo duže putovanje je otišao prije devet godina, otputovao je u Sarajevo, a ta strast za otkrivanjem novih predjela u njemu i dalje gori. Suputnica mu je djevojka Gabrijela (27).
Posljednje odredište bio je Jordan jer je, kaže, imao veliku želju vidjeti Petru. Prije par dana se vratio sa tog putovanja te nam je napisao kako mu je bilo. Opisao je na koje prepreke je nailazio te koliko su mu prijatelji pomagali - nosili su ga uzbrdo na leđima, gurali kolica po makadamu..., bili su mu velika podrška.
Iako je nakon teške ozljede počeo osjećati nelagodu u blizini mora, pristao je tijekom ovog putovanja ući u Mrtvo more.
- Pošto se ja nakon ozljede više ne osjećam sigurno u moru, ovo je bila savršena prilika da iskusim nešto sasvim novo... Dečki su me uz popriličan napor spustili do ruba mora i odnijeli u more. Osjećaj je bio poprilično čudan, i doista, nisam mogao potonuti! Uz pogled na Izrael i zalazak sunca, još sam neko vrijeme samostalno plutao i uživao. Bio je to fantastičan i sasvim novi osjećaj - opisao je iskustvo koje će pamtiti cijelog života.
Evo kako je opisao avanturu u Jordanu
Jordan...pustinja, Petra, mrtvo more, crveno more, sunce, bogata povijest i kultura...zvuči zanimljivo? Rekao sam si to davnih dana, kao zaljubljenik u pustinje, povijest, povijesne filmove, arapsku muziku i blisko istočne zemlje. Kao srednjoškolac propustio sam priliku otići u Siriju i Jordan s majkom i sestrom i to je odluka za kojom ću žaliti svoj cijeli život pretpostavljam. Jordan ima apsolutno sve što me zanima i čvrsto sam odlučio i zacrtao odlazak u Jordan!
Ryanair je izbacio karte na akciji i zapeo sam za to i karte su bile u džepu! Proučavajući Jordan, plan puta, rutu i zanimljivosti, u procesu istraživanja vidio sam da onaj „najpoznatiji“ hram tzv. Treasury pred kojim se slika apsolutno svaka osoba koja dođe tamo i koja je vjerojatno prva stvar na koju osoba pomisli kada netko spomene Jordan, nije jedina stvar tamo.
Petra je mnogo više od toga, to je cijeli grad, kompleks kuća, hramova, grobnica i ono što je meni zapelo za oko, hram na vrhu same planine, pod nazivom „Ad deir“ tj. „Monastery“. Sama činjenica da je to hram, doslovno isklesan iz stijene, na vrhu planine, prije nekoliko tisuća godina, fascinirala me! To sam stavio na prvo mjesto i kao prioritet na svojem popisu znamenitosti za vidjeti, ali kako doći gore u kolicima?
Zacrtao sam sam sebi da ću to ostvariti i fokusirao sam se na to! Istrajavajući danima, shvatio sam da to baš i neće biti tako kako sam si ja zamislio. S prednje strane prkosi mi 850 strmih, skliskih i opasnih stepenica. S stražnje strane, koju sam otkrio da postoji malo kasnije, bio je malo lakši ulaz, no, za njega nije bilo apsolutno nikakvih informacija, pogotovo za kolica. Apsolutno svaka osoba kojoj sam se javio me ili odbila u samome startu ili su mi govorili da nisam normalan i da je to nemoguće! Zapravo, nisam poslušao baš nikoga, što oni znaju?
Nekad mi ljudi kažu da nema šansa da dođem negdje pa saznam da se radi o 1-2 stepenice, odlučio sam ne vjerovati baš nikome kod takvih stvari. Gledajući snimke, google maps, 3d view, 2d view i čitajući o svojem cilju, naišao sam na jedan beduinski kamp koji se nalazi iznad Petre. Kontaktirao sam ih i dogovaranje je počelo. Planirali smo, razmjenjivali informacije i bilo je to dosta dugo i naporno... teško se dogovarati s Arapima tako. Većina ih ne zna dobro engleski, pa postavite 2 pitanja, dobijete 3 dana kasnije odgovor na jedno ili odgovor „I dont uderstand“. Uglavnom, veselo!
Dogovaranje i pregovaranje je trajalo preko mjesec dana no pred sam put još ništa nije bilo potvrđeno. Mislio sam, riješit ćemo to po putu ionako, tek 5. dan svojeg puta idem u Petru. Krenuli smo iz Zagreba, prema Budimpešti, nas šestero, od kuda smo letjeli za Jordan. Sletjevši u Amman, uzeli smo rent-a-car i sim karticu te se uputili prema gradu. I ove godine smo, kao i prošle, putovali za vrijeme ramadana. To znači da su preko dana svi poprilično neaktivni, jer poste, ali kada zađe sunce, sve živne.
O Ammanu nisam čitao u previše pozitivnom smislu, no, mene se grad dojmio. Sve je u lampicama, kaos na ulicama, svugdje nešto miriše, viče se, dešava se svašta, baš onako kako volim. Nitko nas nije gnjavio osim što su se svi htjeli slikati sa mnom, valjda sam im bio zanimljiv. Sutradan smo obišli prekrasni rimski grad Jerash, uz granicu s Sirijom te smo se uputili prema planini „Nebo“ gdje je Mojsije vidio obećanu zemlju i gdje je navodno, umro.
Naravno, horde ljudi, pretpostavljam, najviše vjernika, koji hrle na mjesto gdje je Mojsijev štap zapiknut u zemlju. Sa tog mjesta pruža se lijepi pogled prema Izraelu i mrtvome moru, koje je naša sljedeća destinacija. Mrtvo more mi je oduvijek bilo zanimljivo jer s obzirom da sadrži 33 posto saliniteta, gotovo je nemoguće potonuti u njemu. Pošto se ja nakon ozljede više ne osjećam sigurno u moru, ovo je bila savršena prilika da iskusim nešto sasvim novo.
Odlučili smo platiti ulaz na uređenu plažu, što se pokazalo apsolutnim debaklom i promašajem radi totalne nepristupačnosti. Dečki su me uz popriličan napor spustili do ruba mora i odnijeli u more. Osjećaj je bio poprilično čudan, i doista, nisam mogao potonuti! Uz pogled na Izrael i zalazak sunca, još sam neko vrijeme samostalno plutao i uživao. Bio je to fantastičan i sasvim novi osjećaj!
Sljedeći dan dolazimo u Aqabu. Luku na crvenome moru koja graniči s Izraelom, Egiptom i Saudijskom Arabijom. Malo smo lutali gradom, no ubrzo smo shvatili da to nema apsolutno nikakvog smisla na 40 stupnjeva i uputili smo se na plažu. Inače, doma, tj. na ljetovanju teško spojim dva odlaska u more u dva dana, a evo me ovdje, jučer u mrtvome moru, a danas, u crvenome! Crveno more je poznato po svom koraljnom grebenu i raznovrsnom podvodnom životu.
Ono što će mi zauvijek ostati u sjećanju je kad smo čuli kako padaju bombe! Pretpostavljamo da se to događalo u Izraelu, lokalci nam nisu znali reći ništa, jer na naše pitanje oni samo odgovaraju „yes yes“, bez obzira što pitalo. Zamisli, sjediš na plaži i uživaš u zalasku sunca s zvukom bombi u pozadini, stvarno sam se čudno osjećao u tom trenutku! Kasnije smo probali autom doći do Saudijske granice, no odustali smo jer smo se ajmo reći, izgubili, no kasnije smo saznali da je tako bilo i bolje, jer bi nas navodno, priveli, bez pogovora.
Na našem putu, konačno je došlo vrijeme za odlazak u pustinju, Wadi rum! Odmah po ulasku u pustinju, znao sam da će ova pustinja biti nešto posebno. Dočekao nas je vodič Abdullh, s kojim sam se prethodno dogovorio i naša pustinjska avantura je započela! Dva puna dana Abdullh nas je vodio po pustinjsko prostranstvima, pričao nam, kuhao nam i brinuo se za nas. Noći smo provodili izvan šatora, družeći se ispod zvjezdanog neba.
Nakon pustinje, došao je red na naš najveći pothvat, naš cilj, uspon na Monastery! Kako u pustinji nisam imao internet, nisam znao da li mi je kamp odgovorio tj. potvrdio dogovor. S obzirom da smo imali dva puna dana u Petri, znao sam da imam lufta još jedan dan za dogovor. Po dolasku u smještaj vidio sam da odgovora od kampa nema i tu sam se počeo brinuti i sumnjati u sve. Uputili smo se u Petru jer je plan bio da prvi dan idemo na prednji ulaz a drugi dan na stražnji.
Put do najpoznatijeg mjesta u Petri, Treasury-a bio je poprilično iscrpljujuć i težak, kako za mene, tako i za moje suputnike. Konstantni makadam onemogućava vožnju kolica na sva četiri kotača stoga me netko treba cijelo vrijeme gurati na stražnjim kotačima, sagnut, i tako kilometrima! Odlučili smo napraviti pauzu i tu sam upoznao jednog beduina kojemu sam se obratio za pomoć. Odgovorio mi je kako mi on, njegov prijatelj i otac mogu pomoći.
Pošto sam dobio bolju ponudu, odlučio sam se za ovog beduina jer mi se oni ionako nisu javili još. Rano ujutro su nas pokupili i naš podvig, ekspedicija ili nazovimo to kako god, je počeo! Ukupno 5 sati, upornosti, muke, znoja po užasnom terenu, uzbrdicama i nizbrdicama, stepenicama, kamenju i jakom suncu trebalo nam je do vrha. Dečki su se razmjenjivali i nosili po četvero, dvoje a moj prijatelj, Darijo, me nosio dobar dio puta sam, na leđima.
Cure su nosile kolica po potrebi, vukle magarca i pomagale kako god su mogle. Kada sam istraživao, mislio sam de će ovo biti puno lakše nego što sam zamislio. Beduini su nam svako malo rekli da ćemo iza sljedećeg ugla ugledati vrh hrama, ali to nikako nismo dočekali, rekli su nam to bar desetak puta i činilo se sve kao cijela vječnost! Kada smo konačno ugledali vrh, svi smo osjetili olakšanje i mislim da od umora nitko nije ni doživio hram nego smo se odmah uputili u hlad po odmor.
Svi su nas gledali kao da smo pali s Marsa, s obzirom da su dovukli osobu u kolicima na vrh, mislim da nitko nije mogao vjerovati. Nakon odmora uživali smo na vrhu, u pogledu, hramu i istraživanju. Sada nam je slijedio spust, da, onih 850 užasno strmih, skliskih i opasnih stepenica! Tko je bio, znao o čemu pričam. Već nakon pola sata spusta osjetio sam nekakav čudan osjećaj u donjem dijelu tijela i mislio sam da sam se nekako ozlijedio ili nažuljao... taj osjećaj sam nosio u glavi sljedećih dva i pol sata, do samoga kraja.
Sveukupno nam je trebalo oko tri sata da se spustimo, ljudi su nas putem ohrabrivali i govorili da je to što radimo, nevjerojatno. Kada smo konačno došli do dna, mogao sam se malo opustiti jer sam znao da je ono, što sam si zacrtao napravljeno, sada još samo da budem siguran da s nisam ozlijedio i mogu se opustiti i uživati u uspjehu! Beduini su nas zvali na čaj, no jednostavno nismo imali snage za to.
U hotelu nam je naš domaćin, Hamed pripremio šišu i neko vrijeme smo se još družili dok nas sve nije pokosio umor. Zadnji dan našeg putovanja odlučili smo malo duže spavati i odmoriti se! Na putu prema Ammanu posjetili smo dvorce Shobak i Kerak. Kerak izgleda zaista impresivno, iako u ruševinama!
Gradio se čak 36 godina i Saladinu je trebalo čak dvije godine da ga osvoji zbog njegovog položaja na samome vrhu planine. Sve u svemu, bilo je ovo jedna kratka ali divna pustolovina, ako ne i najbolja do sada, točno onako kako sam očekivao i zamišljao! Ono što sam gledao na filmovima i zamišljao, sada sam vidio uživo!
DOMAĆA ZVIJEZDA ISKRENO O PROŠLOSTI: Živjela sam u smeću i spavala po cijele dane