Život u centru grada u posljednjih godinu dana me iscrpio. Konstantna buka, užurbanost i gomile automobila unijele su nemir u moju svijest. Osjećam snažnu potrebu za bijegom u tišinu prirode kako bih donijela ravnotežu u duh, tijelo i um. Ima li što bolje od toga da sjednem na bicikl, pridružim se Marinu i uputim se u nepoznato?

Ne znam. Ali bicikliranje po srednjevjekovnim gradovima Hrvatske čini mi se kao idealna prilika za kvalitetan odmor. Stari gradovi možda me nauče nečem primjenjivom u ovim novima, većima, od kojih volimo bježati pa im se ponovno vraćati.

Izlazak iz Zagreba djelovao je dugačko. Kao da nas je držao svojom energijom i nije davao da odemo. Euforija kretanja na put miješala se sa zabrinutošću koju nisam mogla definirati iako sam znala da je sve spremno. Zahvaljujući Pelotonu, ovog puta putujem potpuno natovarena. Sve potrepštine bile su u novom rack-packu i bisagama. Zabrinutost nije dugo trajala. Čim smo odmakli od centra, grad je poprimio neke nove obrise.

Stari grad Lukavec bio je naše prvo odredište. Nekadašnji jarak koji okružuje utvrdu i koji je Osmanlijama priječio put, zarastao je u šaš. Mostići koji vode preko njega i dalje podsjećaju na neka stara vremena. U sam burg nismo uspjeli ući. Šteta što je ovo mjesto nadomak Zagreba tako slabo poznato i samim Zagrepčanima. Možda je baš zato i zadržalo čar i mirnoću kojom odiše. Idući dan put nas je odveo u sisačku utvrdu koja je bila središte poznate sisačke bitke.

U samo nekoliko sati osmanlijska je vojska upisala najznačajniji poraz na hrvatskom tlu. Vojska straha od oko osamnaest tisuća stanovnika pala je pod pet tisuća Siščana, uplašivši se pušaka kao novog oružja toga doba. Ljubazna kustosica provela nas je kroz obnovljenu tvrđavu i iscrpno odgovarala na sva naša pitanja o načinu ratovanja, sistemima gradnje, sisačkoj bitci i meni najzanimljivijoj srednjovjekovnoj kuhinji.

Iako malen, zbog relativne blizine Zagreba i industrije, u Sisku se još uvijek osjeća gradska atmosfera, koja ubrzo prestaje izlaskom iz grada. Nismo mogli zanemariti prekrasnu banijsku prirodu, ali i nepravednu zanemarenost tog područja na svim razinama. Žao mi je što mladi ljudi u velikom dijelu Hrvatske nemaju preveliku mogućnost izbora.

Na pola puta do Hrvatske Kostajnice pukla je guma na mom biciklu. Nisam se previše uzbudila. Tehnički problemi dio su putovanja biciklom, a sve je nekako manje stresno kada putuješ u paru. Znam da se po tom pitanju na Marina uvijek mogu osloniti. Sve komplikacije ubrzo smo zaboravili nakon što smo se bacili u rijeku Unu u Hrvatskoj Kostajnici. Pravo je bogatstvo uroniti u čistu vodu punu života na jedan od najtoplijih dana u godini.

Na putu prema starom gradu Zrinski, u daljini smo ugledali poznata lica. Daniel, Marina i Dalija spremali su se na kupanje. Sa Danielom Pavlićem, organizatorom Sisak Eco Film Festivala i pokretačkim duhom Hrvatske Kostajnice i šireg područja, trebali smo se čuti ranije. No ipak nam je nešto govorilo kako se na putu ljudima otvorenog srca stvari događaju same od sebe. Marin i Daniel, iako su se prvi puta vidjeli uživo, izgrlili su se kao stari prijatelji i odmah nam je bilo jasno kako je to početak jednog iznimnog druženja.

Oduševljeno smo prihvatili poziv na kupanje i nezaboravnu vožnju čamcem po Uni te naposljetku odlučili prenoćiti na unskoj adi. Okruženi rijekom, s pogledom na stari grad, napokon smo mirno usnuli. Jutro smo proveli u obilasku tvrđave, gdje se Daniel pokazao kao savršen vodič te nam ispričao povijest staroga grada Zrinski.

U ljeto 1556. godine, Nikola Šubić Zrinski spremao se na polazak u južnu Ugarsku kako bi pomogao obraniti Siget od turske opsade. Uhode su javile bosanskom paši vijest te je donesena odluka da će napasti Kostajnicu čim se Zrinski makne. S velikom vojskom paša stigao je pred Kostajnicu i osvojio je bez velike borbe. U to vrijeme, junački otpor Nikole Šubića u Sigetu iscrpio je golemu osmansku silu i spasio Beč. Zadivio je tadašnju Europu, a u toj bitci izgubio je i život.

Nakon druženja i obilaska turističke zajednice, zaželjeli smo si sreću. Daniel i ekipa nama na putu, a mi njima na unskoj regati koja je kretala sutradan.

Sljedeći cilj bio je ujedno najteži i najimpresivniji. Zahtjevnim terenom, oštrim uzbrdicama i makadamom, kroz napuštena sela koja su u nama izazivala jezu, stigli smo u Zrin. Već kada smo mislili odustati od traženja staroga grada Zrin, ukazao nam se u svoj svojoj veličanstvenosti. Nevjerojatan je osjećaj stajati na mjestu gdje je rođen sam Nikola Šubić Zrinski, jedan od najznačajnijih i najhrabrijih velikana hrvatske povijesti, bez kojeg bi Europa pisala neku drugačiju povijest.

Zrinska gora bila je značajna u obrani protiv Turaka. Broji mnoge tvrđave, a priča o Gvozdanskom specifična je za srednjovjekovne ratove. U starom gradu kovao se novac, a tvrđavu su od neprijateljske vojske tijekom tri i pol hladna zimska mjeseca branili svi - od djece do staraca.

Kada je grad konačno pao, prodorom u njega, Osmanlije je zatekao šokantan prizor. Smrznuta tijela stanovnika Gvozdanskog svjedočila su o neustrašivoj borbi i predanosti obrane. Okrutnu vojsku prizor je toliko zapanjio da su sve stanovnike pokopali s najvišim počastima prema junačkoj borbi.

Brdovita i pusta Zrinska gora iscrpila nas je u svojoj neizvjesnosti. Dugačka povijest ratovanja, zajedno s još uvijek svježim posljedicama Domovinskog rata, ostavila je ovo područje gotovo napuštenim. Prekrasna priroda prepuštena je samoj sebi. No nakon strmih i dugačkih uspona, slijedila je nizbrdica koja je Zrinsku goru ostavljala iza nas. Ponesena euforijom, napokon sam ušla u ritam prirode.

Putovanje su omogućili Mrav , DSG te Peloton biciklistički centar Ortlieb.