Najveći hrvatski festival dizajna, Zagreb Design Week, ove godine seli se na novu atraktivnu lokaciju s druge strane Save - Zagrebački velesajam. Jubilarno deseto izdanje festivala otvorilo se 26. rujna u 18 sati i trajalo do 1. listopada, a bilo je praćeno i sinergijskim sajmovima Art Zagreb, ArhiBau, Hotel & Gastroteh i Ambienta.
Bogat festivalski program u tri paviljona obuhvaćao je ZGDW Furniture Show, izložbu 133 finalista za ZGDW Award, pop-up ZGDW Market, izložbu školskih i studentskih radova deset škola i fakulteta, modnu reviju mladih dizajnera, dokumentarne filmove o dizajnu, atraktivni glazbeni program i razna ostala događanja.
Zadnjeg dana festivala, u nedjelju, 1. listopada u 16.30 sati održalo se predavanje "Sebastian - kultni jugoslavenski brend i concept store", o svom radu na projektu očuvanja dizajnerskog sjećanja na dizajnerski brend i lanac galerija, koji je djelovao od 1972. do ratne 1992. godine. Iako je svojevremeno imao kultni status, danas je potpuno potonuo u zaborav.
Govoreći o dizajnu u Jugoslaviji, među današnjim generacijama ljudi koji se perioda Jugoslavije sjećaju malo ili nikako, pojavila se želja i potreba za istraživanjem i bilježenjem dizajnerskog sjećanja tog vremena. Entuzijastični ljubitelji i neformalni istraživači jugoslavenskog dizajna i arhitekture potaknuti su vlastitom znatiželjom, nostalgijom i voljom za "iskapanjima" zaboravljene povijesti dizajna. To što nas zanima su neispričane priče i anonimni autori koji su stvorili široko prepoznatljiv trag i estetiku koja je dio naše kolektivne svijesti i danas - jednu povijest koju dosad nismo bilježili, vrednovali ili o njoj učili u obrazovnim institucijama. Jedna od takvih je i priča o Sebastianu.
Od nastanka 1972. u sklopu turističke agencije Atlas i početka rada galerije u crkvi sv. Sebastiana u Dubrovniku, Sebastian je od male umjetničke galerije prerastao u kultni umjetničko-dizajnerski brend proizvoda široke potrošnje, koji su se svojom jedinstvenom, sistemskom estetikom žarkih boja i čistih formi razlikovali od svega sličnog dotad dostupnog na tržištu.
Među smeđim tonovima tadašnje potrošačke svakodnevice, proizvodi Sebastian djelovali su poput crvenog Ferrarija u sivom gradu: odmah su postali predmetima želja, "znak dobrog ukusa" te svojevrsni mit koji i danas izaziva emocije i nostalgiju ljudi tog vremena.
Naime, od 1977., uz izložbeni program i prodaju umjetnina, Sebastian uvodi novi izvor financiranja galerijskog programa: oblikovanje, proizvodnju i plasman roba široke potrošnje u mreži vlastitih trgovina i prodajnih punktova, koja je do početka devedesetih narasla na lanac od tri galerije i četrdesetak prodajnih mjesta diljem Jugoslavije.
Limene kutije, stakleno posuđe, bilježnice, mape, torbe raznih vrsta, ruksaci, pepeljare, olovke, majice, deke, žičane police... Programi su obuhvaćali najširi spektar proizvoda i gotovo sve materijale, a proizvodnja cijelu bivšu Jugoslaviju i proizvođače svih skala: od najvećih industrija do malih obrtnika.
Iza cijelog koncepta suvremene umjetničke galerije s komercijalnim programom brendiranih dizajnerskih predmeta stoji jedna osoba. To je Ljuba Gamulin: povjesničarka umjetnosti, filmska radnica, legendarna art direktorica i kozmopolitkinja - danas 82-godišnja umirovljenica.
Ljuba Gamulin dolazi iz znamenite obitelji intelektualaca s Hvara i već je u ranoj dobi naučila talijanski i engleski jezik. Svoju karijeru započela je kao filmska radnica, čime se sama financirala tijekom studija povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Radila je s brojnim poznatim domaćim i stranim režiserima, pa i sa slavnim Orsonom Wellesom na snimanju filma "Dubina na Hvaru", kao skripterica i neformalna asistentica režije.
U pauzi od snimanja, družeći se u Zagrebu sa suvremenim umjetnicima i istomišljenicima, Ljuba je došla na ideju o otvaranju galerije. Projekt je realizirala u suradnji s državnom putničkom agencijom Atlas te je 1972. postala voditeljica Galerije Sebastian, otvorene u prostoru renesansne crkvice sv. Sebastiana u Dubrovniku.
Pametno i fer poslovanje, odlično kuriranje suvremenih autora te dobri međuljudski odnosi - svi ovi faktori doveli su do uspješnog poslovanja galerije i novih ambicija Ljube Gamulin: onih o pokretanju vlastite proizvodnje, kojom bi se financirali neprofitni projekti i izložbe.
Za Ljubina razmišljanja o estetici i dizajnu uvelike su utjecali talijanska kultura i posjeti Rimu još otkad je bila djevojčica, kasnije i studentica. Ljubu se pogotovo dojmio butik tad nepoznatog Benettona - njegovih koncepata proizvodnje, brendinga i uređenja trgovine. Nakon nekog vremena u galerijskom poslu bila je sigurna kako je ovakav moderan, šaren i lijep materijalni svijet moguć i u tadašnjoj Jugoslaviji.
Sebastian se tijekom godina proširio na još dvije vlastite galerije, u Varaždinu i Beogradu. Velika prekretnica za brend dogodila se upravo otvaranjem beogradske galerije - izložbeno-prodajnog prostora od 300 četvornih metara u centru Beograda. Ljubin diplomatski i poslovni uspjeh bio je ogroman, a o samom otvorenju i nevjerojatno dugačkom redu koji se tom prilikom stvorio pisao je i njemački list Süddeutsche Zeitung.
Galerije su održavale po deset umjetničkih izložbi godišnje, a prodajni asortiman roba mijenjao se na mjesečnoj bazi. Proizvodi su dolazili u crvenoj, zelenoj, plavoj i žutoj boji te crnoj i bijeloj. Iz jedne vrste materijala nikad se nije proizvodio izolirani proizvod, nego su se programi radili kao "porodice".
Ljuba je lako nalazila dizajnere, suradnike i proizvođače. S dizajnerima bi putovala po cijeloj Jugoslaviji u posjete velikim tvornicama, ali i malim obrtnicima. Poslovna strategija bazirala se na seriji od 10 tisuća komada na tržištu od milijun stanovnika Beograda. Ipak, uspjeh je bio toliki da su u galeriju ciljano dolazili kupovati ljudi iz drugih gradova, ali i cijele Jugoslavije.
Sebastian je početkom devedesetih bio na vrhuncu popularnosti, kad su se dogodili raspad Jugoslavije i početak rata, što je bio glavni uzrok gašenja: period razaranja, propadanja i neprijateljstva bio je jednostavno neizbježan i toliko sveprisutan, mnoge privatne i poslovne veze su naprasno prekinute. Dubrovačka galerija danas, u potpuno drugom kontekstu, još postoji, dok je ona beogradska srušena sa zgradom u kojoj se nalazila, a mnogi od aktera priče emigrirali su s prostora bivše Jugoslavije.
Slušajući i bilježeći priče ljudi koji su sudjelovali u stvaranju povijesti dizajna nailazimo na slične motive i motivacije. Svi oni tvrde kako su željeli, barem malo, pomaknuti granice boljeg života i ukusa. Ljuba svjedoči kako su voljeli raditi i stvarati, nikad se nije radilo samo o novcu.
Ljuba Gamulin velikodušno mi je otvorila vrata svog života, razmišljanja, sjećanja i arhive. Do tada još nikad nije bila spremna na razgovor o tom periodu svog života. Nova dostupnost informacija, društvene mreže i elektronički mediji učinili su ovu jedinstvenu priču ponovno vidljivom, povezali ratom prekinute kontakte i stvorili nove prostore za vrednovanje našeg kulturnog, umjetničkog i industrijskog nasljeđa. Nadam se kako će moj daljnji rad na ovom projektu u skorijoj budućnosti rezultirati izložbom i/ili publikacijom, između ostalog, i kao počast izuzetnim pojedincima koji su oblikovali kolektivnu svijest generacija.
Više informacija o projektu i predavanju potražite na Instagram profilu @sebastian_yugodesign
Potražite novi broj magazina Express na svim kioscima