Melissa Ohden je posvojena, a u svojim tinejdžerskim godinama saznala je da je preživjela svoj pobačaj. Njezinu majku prisilila je njena mama, Melissina baka, na pobačaj u visokom stupnju trudnoće. Prema dokumentima liječnici su tada smatrali da je trudnoća trajala 20. tjedana.

Kada se rodila, njeno stanje odgovaralo je razvoju bebe u 31. tjednu. Baka je sve zataškala, a njena majka nije ni znala da je rodila živo dijete i da pobačaj nije uspio. Melissa je napisala i knjigu "Nosila si me: Memoari jedne kćeri". 

Melissa je danas aktivistica koja se bori za život nerođenih beba. Osnovala je i udrugu Abortion Survivors Network - Mreža ljudi koji su preživjeli abortus. 

Ovo je njena ispovijest koju je objavio RedBookmag:

"Odrastajući u Storm Lakeu, Iowa, oduvijek sam znala da sam posvojena. Moja sestra, Tammy, koja je četiri godine starija od mene, također je posvojena. To je bila norma u našoj kući. Bilo je to nevjerojatno oduševljenje kada je naša majka, koja je patila od hormonalne neravnoteže zbog koje je imala poteškoća sa začećem, otkrila da nosi našeg bracu neposredno prije mog sedmog rođendana. 

Tammy i ja bile smo tipične sestre, tako smo se i svađale. Tijekom jednih naših eksplozivnih argumenata, kada sam imala 14 godina, saznala sam poražavajuću istinu o svom rođenju. 

"Mene su barem moji roditelji htjeli!", blebnula je. 

Nisam razumjela zašto je mislila da su je njeni biološki roditelji željeli više nego mene. Rekla mi je da pitam mamu i tatu. 

Čekala sam da se vrate s posla tu večer. Kad sam pitala, vidjela sam da je to nešto o čemu ne želi razgovarati. Trebalo joj je dugo prije nego je konačno rekla: "Missy, tvoja biološka majka napravila je abortus dok je bila trudna s tobom, i ti si to preživjela."

Moji roditelji mi nisu planirali to reći. Jedini razlog zašto su to rekli mojoj sestri je taj što je ona bila u srednjoj školi i ostala je trudna. Dijeleći moju priču s njom, nadali su se da će odustati od pobačaja. 

Poslije sam saznala da je žena, koja me rodila, bila prisiljena na abortus, a prisilila ju je njena vlastita majka. Provela je pet dana prikačena na drip u bolnici, a očekivalo se da ću umrijeti u maternici prije nego se pobačaj inducira. Liječnik je bio šokiran kada sam izašla živa. 

Sestre su me žurno iznijele iz sobe nadajući se da mi mogu spasiti život. Moja majka, potpuno nesvjesna i opijena lijekovima nije znala da sam se rodila živa. Izašla je iz bolnice misleći da je pobačaj bio uspješan. Tek 30 godina poslije saznat će istinu. 

Moji roditelji posvojili su me u listopadu 1977. kada sam imala tri mjeseca. Nisam bila baš lijepa beba - bila sam prikačena na cijevi na odjelu neonatalne intenzivne skrbi - ali oni kažu da su se zaljubili na prvi pogled.

Melissa kada je bila stara 25 dana:
 

Liječnici su mislili da ću se cijeli život boriti sa zdravstvenim komplikacijama, uključujući i mentalne poteškoće, no do pete godine razvila sam se dobro i smatrali su da sam zdrava. 

Moj svijet se prestao okretati te noći kad sam saznala da sam preživjela abortus. Bila sam ljuta i uplašena, osjećala sam se posramljeno i krivom što živim. Svaku i najmanju emociju koju možete osjećati, osjećala sam tu noć. Patila sam radi toga i mnogo godina poslije.

Kao tinejdžerica, razvila sam bulimiju i okrenula sam se seksu i alkoholu kako bih se nosila sa svojom boli. Moji roditelji nikad nisu shvatili koliko patim jer sam bila odlična u skrivanju toga. Iz perspektive nekog neznanca, izgledala sam kao savršeno dijete. 

Otišla sam na koledž na Sveučilište South Dakota. Poslije sam saznala da je i moja biološka majka išla na isti fakultet, a moja biološka baka profesorica na College of Nursing tijekom mog školovanja. Ponekad se pitam jesu li nam se putevi ikad mogli sresti. 

Kada sam napunila 22. godine počela sam tražiti svoje biološke roditelje. Imala sam neke informacije iz mojih papira o posvajanju, ali njihov identitet ostao je tajan. Slučajno, preselila sam se u Sioux City, gdje se taj propali pobačaj i dogodio, a to mi je otvorilo mogućnost da pročešljam dokumente.

Pretraživala sam imenike, novine, godišnjake u knjižnici, ne znajući uopće ime moje biološke majke već samo tražeći nekoga tko izgleda kao ja. Čak sam i stavila oglas u lokalne novine tražeći bilo koga s informacijama. 

Znala sam gdje rade moji biološki baka i djed pa je to bio veliki dio slagalice koji mi je pomogao u traženju roditelja. Zapravo sam prije pronašla njih nego svoju majku. Poslala sam im pismo, ali samo je moj djed odgovorio. Priznao je da je znao da se nije očekivalo da se rodim živa taj dan i da su potpuno otuđeni od moje biološke majke. Tada još nisam znala što je okončalo tu vezu. 

Greška je 2007. otkrila imena mojih roditelja. Tražila sam moje medicinske dokumente u bolnici gdje sam "pobačena" i kada su stigli, shvatila sam da su administratori zaboravili zacrniti imena mojih roditelja - to je velika povreda zakona, ali na tome sam im zahvalna. Shvatila sam da živim u istom gradu kao i moj biološki otac. Kontaktirala sam ga pismom, koje sam poslala u njegov ured, želeći ga zaštititi.

On sigurno nije znao da sam živa. Jednostavno sam mu napisala da sam živa i da nisam ni ljuta ni ogorčena. Nikad nije odgovorio. Možda je mislio da je riječ o nekoj neslanoj šali. Njegov odnos s mojom majkom završio je kada su otkrili trudnoću, i imam puno razloga za vjerovati da on nikada nije znao da sam rođena. Umro je šest mjeseci nakon što sam poslala to pismo. 

Imala sam 36 godina kada sam saznala sve detalje o mom porodu. Rođak moje biološke majke kontaktirao me 2013. kada je saznao da sam stupila u vezu s obitelji. Tada sam već javno govorila protiv pobačaja. Preko rođaka sam saznala da su se moji roditelji zaljubili kao studenti i bili su zaručeni kada sam začeta.

Moja 19-godišnja majka tada se bavila sportom i imala je neredovite menstruacije; nije ni znala da je trudna sa mnom do trećeg semestra. Nije me htjela abortirati, ali moji baka i djed nisu odobravali vezu nje i mog oca. Moja baka dogovorila je inducirani pobočaj samo par dana nakon što je saznala za trudnoću. 

Moju majku posjetila je njena sestra tijekom tih pet dana na infuziji i pokušala je izvući odande jer je znala da to nije mamina želja. No sestre su je uvjerile da je već kasno i da bi tako mogla riskirati majčin život. Kad je "porođaj" krenuo, rekli su joj da ne gleda jer će to biti traumatizirajuće za nju.

Ona je bila van sebe od svega i nije ni shvatila da sam rođena živa. Liječnik je procjenjivao da je moja mama u 20. tjednu trudnoće, ali činjenica da sam preživjela i težila gotovo 1,4 kilograma upućivali su na drugačiju procjenu. Neonatolog je poslije rekao da sam rođena u 31. tjednu. Najgori dio cijele priče je bio taj što je moja baka zahtijevala da me se ostavi da umrem. 

Sestre su me spasile. 

Kako sam mogla biti posvojena bez majčinog pristanka? Kada usporedim njezin rukopis s onima s papira za posvajanje vidi se da je njezin potpis krivotvoren. 

Nakon što su rođaci spojili moju biološku majku i mene, provele smo tri godine upoznavajući se preko emaila i telefonskih poziva prije nego što smo se konačno upoznale u svibnju 2016. Živjela je u velikoj tuzi, žaleći za puno toga, a najviše je žalila što nije pobjegla od svojih roditelja. 

Ja sam sada zahvalna što imam mogućnost podijeliti svoju priču sa svijetom u nadi da ni jedna druga žena ni dijete neće morati proći ono što smo mi proživjele."

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, granična starost fetusa pri kojoj najčešće još ne može samostalno živjeti izvan maternice postavljena je na 22 tjedna od prvog dana ženine zadnje menstrucije i težinu fetusa 500 g ili manje. No ne pridržavaju se sve države toga. Neke gornju granicu uzimaju 28 tjedana gestacije i težinu 1000 g ili manje. U Hrvatskoj se pobačaj od 2001. definira kao prekid trudnoće prije navršenog 22 tjedna trudnoće od ženine zadnje menstraucije i/ili težina fetusa manja od 500 g.