Legenda o Isusovom rođenju uči nas da je on došao spasiti svijet. Došao je za sve ljude, a ne samo za vjernike, ili samo one koji idu u Crkvu. Došao je čak i onima koji ga ignoriraju, pa doista možemo reći da iz Božića i božićnih blagdana svi možemo ponešto naučiti, kaže umirovljena psihologinja Mirjana Nazor iz Splita. Zato nikome nije loše poslušati poruke koje su s tim blagdanom povezane, dodaje.
POGLEDAJTE VIDEO: Malo atmosfere s adventa u Puli
- Božić bi nam trebao donijeti radost i veselje. Taj 'šušur' trebao bi nas podsjetiti da barem u te dane sve podredimo slušanju pouka i prenošenju poruke o zajedništvu, ljubavi i međusobnom pomaganju i dijeljenju dobra. Drugo je pitanje što od toga uopće uspijemo čuti, u ovo vrijeme kad većina ljudi blagdane povezuje s jurnjavom po trgovačkim centrima, kupovanjem skupih poklona i činjenicom da smo često sami unatoč tome što je oko nas jako puno ljudi, kaže sugovornica. Božić je, smatra, dobra prilika za to da osvijestimo koliko zajedništvo i međuljudsko razumijevanje i podrška mogu biti vrijedni te da čak i ljudi koji inače 'nemaju veze s Bogom', odnosno ne osjećaju se kao vjernici, u te dane za ljude oko sebe mogu učiniti jako puno.
- Ako vam se čini da nemate dovoljno novca za to da nekome poklonite nešto skupo, treba osvijestiti da to uopće nije važno. Puno više ćete učiniti time da nekome tko je sam ili potrebit poklonite malo svoga vremena, da biste ga razveselili i podijelili s njime ono što imate – kaže psihologinja. Danas je sve skupo i mnogi će biti tužni zbog toga što nemaju hrane za blagdanski stol, no čak i oni koji imaju malo mogu dijeliti:
- Na akciji se može kupiti i jednostavnih keksa i kolača i pozvati za taj naš stol ljude koji su sami. Uspijemo li barem nekoga obradovati, dobit ćemo nagradu u obliku nečijeg osmijeha i radosti, što je najljepši smisao koji možemo dati blagdanu, bez obzira na to jesmo li vjernici i je li ga i sami slavimo, ističe psihologinja. Širenjem poruke da smo tu za druge u ove dane zapravo podižemo most putem kojega će nam se to dobro vratiti onda kad nama bude potrebno, zaključuje.
- Kad razmišljam o temi Božića u Hrvatskoj u 21. stoljeću, sjetim se uvijek one priče o rođendanu bez slavljenika: zamislite da vam je rođendan i svi se skupe, lijepo odjeveni; noseći poklone, a za vas nitko ni ne pita, niti vam čestita. Ipak, nisam suglasan da moramo birati niti se zadrto i grubo „boriti“ za samo „jednu vrstu Božića“ – kaže fra Ivan Marija Lotar, prvi rektor bazilike sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu u Zagrebu koji je veliki dio svog vremena posvetio komunikaciji s mladima, s kojima o vjeri i Bogu, ali i svim drugim pitanjima koja ih mogu zanimati, razgovara čak i preko društvenih mreža. Jedan od kanala putem kojega ga se može kontaktirati je blog 'Pitaj svećenika' na Instagramu, na računu @askfrapriest.
Odmah spremno odgovara na pitanje zašto nije strog prema ljudima i zašto ne smatra da je nužno to da ga svi doživljavamo baš na isti način:
- Za svakoga kršćanina Božić je jasna pojava: slavlje rođenja jedinoga Otkupitelja i Spasitelja ljudskoga roda, dan veselja, radosti, mira, slavlja, nade i iznimne duhovne snage. Božić se, u kršćanskoj, a posebno katoličkoj perspektivi, promatra u cjelini s drugim blagdanima koje također svečano obilježavamo. Posebno je franjevačka duhovnost obilježena jednošću i promatranju u cjelini Božića s Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem te drugim tajnama naše vjere. Posljedično, to je i dan kada se rado okupljamo s obitelji, prijateljima, a posebno se brinemo i za one koji su među nama najpotrebitiji. S druge strane, za osobu koja nije kršćanin i ne vjeruje u Isusa (ili bar tako misli i kaže), Božić je ponajprije (daj Bože!) slobodan, neradni dan, vrijeme kada se treba dobiti božićnica, koju, koliko znam, nitko nikada nije odbio. I jednako tako – obiteljsko vrijeme, pa i doba kada smo socijalno osjetljiviji. Božić je blagdan svjetla. Dan kada nas je, kako kaže evanđelje, obasjalo „mlado Sunce s visine“ – u metafori: Sin Božji.
Zaista ne znam tko ne voli naš Zagreb, ali i druge prekrasne hrvatske i svjetske gradove okićene žaruljicama, girlandama i drugim ukrasima? Različite predbožićne gradske manifestacije, ali i one božićne napokon „izvuku“ ljude iz kuće, maknu od ekrana i stave u odnos: razgovor, smijeh, pjesma; obitelji, zaljubljeni parovi, stariji na našim trgovima – pa sve je to melem za oči! Mogli bismo, posebno mi vjernici, zauzeti stav da ovaj „drugi Božić“ nije u skladu s izvornim razlogom i smislom slavlja Božića, što bi svakako u jednoj mjeri i bilo točno. No, jednako tako, mogli bismo zauzeti i jednakopravan, drukčiji stav o drukčijem Božiću: možda će te jaslice na Markovom trgu za nekoga biti trenutak divljenja i pitanja o smislu života, neku adventsku ili božićnu pjesmu koju je čuo stoput, ovaj put će zapravo, u dubini bića – čuti. Možda će socijalna osjetljivost nekoga potaknuti da se pita odakle sve dolazi i da smo mi jedine ruke, noge i jezik koje Bog na zemlji ima, upućeni jedni na druge... Osobno se uvijek zalažem za afirmativni stav. Ovaj „drugi Božić“ nikada neće biti prijetnja „prvome“, ako mi katolici – i kršćani općenito – na čelu s nama Bogu posvećenim osobama, autentično živimo i svjedočimo svoju vjeru. Ne samo kod oltara, nego svugdje gdje jesmo, kaže fra Ivan.
Vrlo je gorljiv u stavu da i za one koji u ove dane možda zanemare smisao Božića treba pokazati razumijevanje.
- Postoje li oni koji žele pod svaku cijenu „istisnuti“ Boga iz Božića? Naravno. Postoje i uvijek su postojali i postojat će. Postoje li oni koji to neće dopustiti? Jednako tako. Često volim istaknuti u svojim propovijedima da Bogu treba pustiti da bude Bog: neka on prosuđuje nakane srdaca. Zato se treba manje baviti negativnostima, a više pozitivnim, lijepim stvarima. To ne znači biti slijepim i ne uviđati opasnosti. Nikako! Ali čovjek današnjice treba utjehu, mir, poticaj, zajedništvo, pomoć, snagu i afirmaciju – treba i istinu; no sve se to može izreći i u ljubavi!, kaže sugovornik.
Ističe da u franjevačkome redu, u 2023. godini, obilježavamo 800 godina od jaslica sv. Franje, koje je svetac napravio u mjestašcu Greccio u Italiji. I u Bazilici sv. Antuna, na Svetome Duhu, svečano su se pripremali za ovaj dan, među ostalim i izgradnjom posebnih jaslica, u koje se nastanio i sveti Franjo Asiški.
- Tako ćemo 6. siječnja, na Bogojavljenje (Sveta Tri Kralja), upriličiti ispred Bazilike prikaz „živih“ jaslica, gdje ćemo se, nakon jutarnjih svetih misa, uz pjesmu i recitacije, družiti sa Svetom Obitelji, ali i ponekim zekom i janješcem, na posebnu radost najmanjih! Jaslice su u Bazilici do 2. Veljače, do kada traje i potpuni oprost, pa vas sve pozivamo i na izvedbu živih jaslica i na hodočašće franjevačkim jaslicama na Sveti Duh – poziva fra Ivan.
Žarom u srcu koji se pretače u divnu toplinu u glasu posebno se ističe i don Marinko Šljivić, župnik župe Sv. Obitelji u Novoj Mokošici, čije vodstvo također posebno rado prihvaćaju mladi župljani. Vrijeme adventa, li došašća je vrijeme iščekivanja da srca mnogih, ne samo vjernika, budu dotaknuta tajnom koja stoji iza tvrdnje da je Bog pohodio čovjeka.
- Evanđelje kaže da se to dogodilo uz pjesmu anđela, donoseći svim na zemlji mir, veselje. Ta spoznaja da se rodio Bog donosi nam utjehu. Ta poruka da smo od nekoga voljeni u svijetu nemira donosi mir, unosi radost u svijet tuge i odgovara na naše čežnje za životom, istinom i ljubavlju. Čovjek koji to spozna bit će mirniji, spreman izdržati kušnje u malo većoj vjeri, ne samo u te dane, ili tih mjesec dana, nego cijelu godinu – kaže don Marinko. Dodaje kako i vjernicima i onima koji to nisu u ovo vrijeme postaje sve teže, jer je puno izazova i onoga što se nameće kao mjerilo uspješnosti ili kvalitete života.
- Mogu vam ukratko ispričati kad sam osobno doživio najljepši Božić u životu: U mome djetinjstvu, bio je to uvijek blagdan u kojem sam bio okružen roditeljima, starijom braćom i posebnom toplinom. Kad sam postao svećenik, služio sam u jednoj župi na Pelješcu, a živio u susjednoj kućici, koja je bila vrlo hladna u vrijeme Božića. Kako sam bio zauzet pripremama i službom u te dane, tek sam na Badnji dan nakon treće mise shvatio da sam zaboravio kupiti kruh. Sjedio sam u toj hladnoj kući, pomalo gladan, bez kruha, jer nikome nisam htio otkriti da sam gladan i da se smrzavam. Tako sam na kraju sjedio pomalo izgubljen, ostavljen i gladan ispod dvije, tri deke i odlučio moliti. Bio je to najljepši Božić u mom životu, jer sam osjetio kako je bilo mome Bogu koji nije imao ništa kad je došao na svijet. Mi ipak imamo tople stanove i pune stolove i zajedništvo. On nije imao ništa – priča don Marinko. Dodaje da je važno pripremiti svoja srca i nutrinu, kako bi postala toplija od štalice i slame na kojoj se Bog rodio.
- Njegovo rođenje dolazi kao dar do ljudskog srca i teže će probuditi radost ako dolazi u hladno i oštro okruženje. Zato je dobro pripremiti se obavljanjem svih sakramenata, posebno svete ispovijedi. Ali ne tako da ju odradimo minutu, dvije, već tako da doista napravimo iskrenu ispovijed i počistimo svoju nutrinu, tada će i dar koji dolazi s Isusovim rođenjem biti veći i bolje će nas dodirnuti – ističe sugovornik. Dodaje kako ima obitelji u kojima se 30-ak godina svakog Božića događa isto: okupljanje završava obiteljskom svađom, a u to vrijeme srca bi nam trebala biti bliska. Zato je važno shvatiti da svoje najbliže okruženje ne smijemo doživljavati kao bojno polje za ratovanja. Isus je rekao: „dođite k meni krotka i ponizna srca“ i ako to prihvatimo, sigurno više nećemo činiti zlo jedni drugima, često zbog posve nebitnih sitnica, pojašnjava.
- Osobno se često preispitujem, jer sam svjestan toga da sam i ja samo čovjek. Puno toga ne bi imalo smisla kad u svome srcu ne bih mogao probuditi to da kao čovjek moram biti drugačiji, a moj Krist pokušavao je živjeti za druge! I nikad nikoga nije osuđivao i nikad nikome nije sudio. Kao ljudi, mi smo samo sredstvo kojim Bog progovara i uči nas da ako želimo nasljedovati Krista to znači ne suditi ni onima koji su grešni, već i onima u traženju donijeti nadu – kaže don Marinko. To, dodaje, znači, da nije važno jeste li praktični vjernik ili ne, odnosno je li riječ o čovjeku koji ide ili ne ide u Crkvu.
- Mi smo samo mostovi. Ponekad je taj most oronuo, zahrđao, satkan je u različitim kovačnicama, pa se vjera ponekad može i poljuljati, no nije važno jeste li u Crkvi svaki dan ili jedan puta godišnje, ako u srcu gradite svoj odnos s Bogom i pokušavate postići neki svoj balans. Ljudi se prepoznaju po djelima, po tome jeste li odškrinuli svoje srce za svjetlo i vatru koju Isusovo rođenje želi posaditi u njemu i po tome koliko ste puta ogrijali nečije srce i dušu tom vatrom, pretvorivši je u buktinju. Bog nas treba kao produženu ruku kojom će dotaknuti one kojima je to potrebno i ako grijem nečije srce, to znači da svojim djelima činim dobro, zaključuje don Marinko Šljivić.