Postavljen na optuženičku klupu, Adolf Eichmann pokušao se obraniti tvrdeći kako je “samo radio svoj posao”. Nije mrzio ljude nad kojima su, prema njegovim naredbama, počinjena najogavnija zvjerstva. Samo je slijedio tuđe naredbe. Poštovao je zakon. Nije on ni prvi ni jedini u bijednom pokušaju izmicanja osudi iskoristio taj argument. Mnogi su obični građani tijekom totalitarnih režima, pred implicitnom ili eksplicitnom prijetnjom vlastitoj sigurnosti, pristali nauditi drugome. Zašto nisu reagirali na vrijeme? Jer se stvari nikad ne mijenjaju preko noći, pa, kako kaže Fredova, pripovjedačica izvorne “Sluškinjine priče”, “ako postupno zagrijavaju vodu u tvojoj kadi, živu će te skuhati, a da toga niti nećeš biti svjesna”.
Ona zna što govori jer ju je prije 34 godine “skuhao” totalitarni, teokratski režim Gileada, države nastale nakon Drugog američkoga građanskog rata. Prvi je služio oslobođenju, drugi se vodio zbog legitimnog prava muškarca da porobi ženu i pretvori je u pokretni stroj za razmnožavanje, predimenzioniranu maternicu. Koriste li samo muškarci to pravo? Teško bi u njegovu ostvarenju uspjeli da nije njihovoj ideji naklonjenih žena. Zašto uz nju staju? Iz straha, ideološke zaslijepljenosti ili puke potrebe za preživljavanjem?
Roman Margaret Atwood (1939.) iz 1985. o to će se pitanje očešati, ali neće ga preduboko zahvatiti jer druga je, važnija pitanja, trebalo otvoriti i na njih upozoriti čitatelja. Ako je stanje duboke mizoginije kojim je zahvaćeno (u onom vrijeme) buduće i moguće društvo jednako tijelu zahvaćenom karcinomom, u “Sluškinjinoj priči” prikazana distopija njegova je metastaza. Vjerski su fanatici pronašli samo svoje mjesto pod suncem, ondje su uveli reda degradiravši sve žene svjesne svojih seksualnih sloboda u “sluškinje” čija će dokazana plodnost poslužiti neplodnim, ali moralno čistim ženama Zapovjednika. I tako njihovo poslanje na Zemlji neće biti uzaludno, a tijela neiskorištena. Jedno takvo tijelo lišeno svake ljudske atribucije, pa i vlastitog imena, ono je Fredove, sluškinje koja ne dopušta da je gadovi čijom je zaslugom njezin život omeđen rubovima bijele, služinačke kapice, samelju. Iako je, zapravo, jesu samljeli i njezinu priču učinili nalik na tisuće drugih. Ipak je pokorila svijet. Zašto? Možda su, s rastućom opasnošću od nadiranja konzervativnih stavova i zatiranja ljudskih sloboda, simbolički potencijal “sluškinja” prepoznali i Huluovi producenti te “Sluškinjinu priču” uskrsnuli 2017., prvom sezonom serije koja je uskoro nadrasla svoj izvor od njega se, drugom i trećom sezonom, u potpunosti odcijepivši. A onda je, snažnije od bombi maydayskih terorista, odjeknula vijest da Atwood radi na nastavku “Sluškinjine priče” i njime će odgovoriti na sva otvorena pitanja i prokomentirati trenutačno stanje u društvu.
Razina sigurnosti prije izlaska knjige bila je poput one na izlazima iz Gileada, gotovo nepropusna, pa su i članovi Bookerova žirija (čijom je odlukom “The Testaments” i prije izlaska uvrštena u uži izbor za nagradu) svoje označene primjerke preuzimali osobno, odgađajući čak i godišnje odmore. Unatoč zabrani prodaje prije 10. rujna, neki su sretnici zbog Amazonove “tehničke pogreške” knjigu primili tjedan dana ranije. Za takvo su kršenje pravila najavljivane sankcije, no tko bi se usudio suprotstaviti se Amazonu? Vrlo prigodna uvertira u priču, jer tko bi se, u Ardua Hallu i muškom rukom vođenom svijetu totalitarne teokracije, usudio suprotstaviti se tetki Lydiji? Za nju pravila ne vrijede, ona ih je postavila, a njezin je pogled jedan od triju kroz koje čitatelj doznaje što se, petnaestak godina nakon “Sluškinjine priče”, događa s Gileadom.
Lydia, glavna antagonistkinja prethodnog romana, sadističko čudovište koje u discipliniranju posrnulih pronalazi opipljivo zadovoljstvo, pritom uvjerena da čini pravu stvar, ovdje je prikazana u posve novom svjetlu. I njezinu je vodu netko jednom postupno zagrijao, no i njoj su, kao i najvećoj svjetskoj knjižari, neoprostivi prijestupi protiv nerođenog stvorenja oprošteni jer je, kao bivša sutkinja, bila suviše vrijedna za novi sustav. Druga dva pogleda pripadaju kćerima Fredove; Agnes Jemimi, sad zapovjedničkoj kćeri predugo uronjenoj u Gileadovu toplu baruštinu a da bi se sjećala onoga “prije”, i kanadskoj tinejdžerici Daisy, čiji je život mirna voda. Upoznata je s užasima teokracije i prezire ih, u školi piše eseje o malenoj Nicole, djetetu koje je Fredova davnih dana uspjela prokrijumčariti u Kanadu, sudjeluje na antigileadskim prosvjedima i ne sluti da će uskoro i sama, barem nakratko, postati dijelom tog svijeta. Kao predmet sulude razmjene maydayevaca i krtice duboko ukopane u temelje Gileada. Kao simbol koji, prelaskom s jedne na drugu stranu, mijenja značenje, ali ne i važnost.
No Atwood je ovdje ne ostavlja na razini simbola, dopušta joj (kao i drugim dvjema pripovjedačicama) da se razvije u punokrvan lik i tako doprinese priči koja, premda u domeni spekulativne fikcije, očišćena od simbola sa svojih stranica sipa stvarnost. Ako je trilogijom o “Ludom Adamu” autorica ispisala esej i u njega, među ostalim, uplela cjelokupnu književnost 20. stoljeća, “The Testaments” su isto učinili s njegovom, pa i mnogo daljom, poviješću. Tetka Lydia poput kardinala Richelieua prikuplja i pohranjuje pa po potrebi koristi svaku tajnu Gileada, a njima osnažena postavlja se kao siva eminencija zapovjedniku Judeu, čija je moć, čitatelju će se učiniti, vrlo fragilna, kao, uostalom, i moć svakog u ideologiju ogrezlog “vođe”. Osim toga, referencije na Drugi svjetski rat postavljene u “Sluškinjinoj priči” (jasna, uniformiranošću naglašena, razdijeljenost društvenih uloga) pojačane su Lydijinom pričom o genezi Gileada, o ženama izopćenim iz društva, odvedenim na nogometni stadion i postavljenim u ulogu topovskog mesa, nasumičnim strijeljanjima kojima su sve ostale morale nazočiti. Uskoro ih se, osim na stratištu i u publici, moglo vidjeti među egzekutorima, a onda je i sama shvatila – da bi preživjela, morat će ustati protiv svojih i zaprljati ruke.
Mogla je odbiti, ali previše je voljela sebe. Prvo kao građanka pred eksplicitnom prijetnjom, a onda i kao Eichmann, izvršava tuđe naredbe i tako čuva vlastiti život. Ali na suđenju koje sama za sebe postavlja ne traži oprost niti odrješenje grijeha. Svjedoči. Govori istinu. Iznosi svoje evanđelje i njime prenosi svoju ulogu iz Starog u Novi zavjet, od opasne Lydije koja kažnjava pretvara se u milostivu Lydiju koja brakom ustrašenim djevojkama nudi da postanu tetke i time im otvara prostor subverzije. Prostor za žensku borbu koje je samo ona svjesna. Gileade je, kaže Atwood, odraz mnogih stvarnih mjesta kakva su danas. Saudijske Arabije? Možda, no bilo bi suviše lako. Trumpove Amerike, u kojoj sve napredno dolazi od sjevernih im susjeda? Vjerojatnije. Kao i svake zemlje koja temperaturu polagano, neprimjetno, povećava. Tako promatran, “The Testaments” nije puko opravdanje za drugu i treću sezonu popularne serije, s kojom dijeli vrlo malo genetskog materijala, a nije niti nastavak, prije produžetak “Sluškinjine priče” jer i ovaj je svijet samo produžetak ranije donesenih loših političkih odluka. I prije nego kao književno ostvarenje, trebali bismo ga promatrati kao politički manifest. Poruka? Ima nade? Da, ako oni s vrha tako odluče. Inače nade nema. Pogotovo ako profesor Piexioto po svršetku ove priče s trona prostorne i vremenske udaljenosti ponovno o njoj govori iz svoje muške pozicije.