Jeste li upoznali ljude koji su stari 30 ili 40 godina, ali njihova mentalna dob je na nivou malog djeteta? Jeste li i vi jedan od onih ljudi koji su zarobljeni u takvoj zamci? Psiholozi kažu da je to sasvim normalno, a ovisi o emotivnom razvoju čovjeka.
Većina ljudi ostaje zarobljena u mentalnoj dobi u kojoj su primili malo ili nimalo ljubavi, a ta dob se može prerasti u onom trenutku kad se čovjek nauči voljeti točno takvim kakav je.
Svatko je drukčiji, a tako i okolnosti djetinjstva. Svako dijete ima neke osnovne potrebe, kako fizičke tako i emocionalne, koje ako ne dobije u pravom trenutku mogu imati veliki utjecaj na budućnost djeteta. Svaka dobna skupina ima različite potrebe i ako se u nekom trenutku ove potrebe ne ispune, dijete ostaje zarobljeno u toj mentalnoj dobi dok tijelo raste.
Rano djetinjstvo - do prve godine života
U ranom djetinjstvu, dijete treba puno ljubavi i suosjećanja koje traži prvenstveno u svojoj majci. Ako majka odbije ove potrebe djeteta, ono postaje anksiozno i puno je bojažljivije od ostale djece. Dijete ne vjeruje nikome jer je lišeno temeljne ljubavi u tako ranoj dobi.
U odrasloj dobi to može uzrokovati ozbiljan utjecaj na život pojedinca. Postoji mogućnost da čovjek neće moći, ni znati kako, se povezati s drugim ljudima jer im ne vjeruje. Dugoročno, može imati problema s intimnošću, nepovjerenjem prema svojoj okolini i teško će sklapati i održavati prijateljstva, piše Daily Occupation.
Od dvije do četiri godine - razvojno razdoblje djetinjstva
Nakon ranih godina dijete počinje razumijevati svoju okolinu i izgrađuje samokontrolu. Počinje razvijati motoričke sposobnosti za hodanje i sada je u stanju oblikovati riječi. Ako mu roditelji ne daju ljubav i ne pruže potrebnu pažnju u ovoj fazi, razvija osjećaj srama. Jedna od čestih posljedica zanemarivanja u ovoj dobi je osjećaj manje vrijednosti kod djece te će često reći da se osjećaju kao gubitnici.
S druge strane, ako se roditelji i članovi obitelji previše zaštitnički ponašaju, tada dijete nikada neće moći samo naučiti životne lekcije. Uvijek će tražiti odobrenje drugih, te je moguć razvoj poremećaja pozornosti.
Od četvrte do šeste godine - primarno razdoblje djetinjstva
U ovom životnom razdoblju djeteta razvija se um i tijelo. Također to je vrijeme beskonačnih pitanja. Sve što radi, sve što mu se događa i što ga okružuje zaslužuje jedno pitanje - zašto? U ovom prvom razdoblju dijete treba podršku i odgovore na sva svoja pitanja, interese, projekte, ali i poticaj razvoju mašte. Ako roditelji ne podržavaju njegovu kreativnost ili ga zanemaruju, onda dijete razvija osjećaje krivnje.
Iako odraslo, dijete i dalje ima osjećaj krivnje prema bilo čemu novom i kreativnom. Ta krivnja sprječava osobu u poduzimanju ikakvih kreativnih zadataka te mu nedostaje odlučnosti kod postavljanja životnih ciljeva. Ljudi koji su bili zapostavljeni u ovom dobu također nemaju životni fokus i često razmišljaju unutar jako uskih okvira. Krivnja se također može razviti u psihopatsko ponašanje i frigidnost prema napretku u životu.
Od sedme do sedamnaeste godine - školsko doba
Kad dijete krene u školu, počinje učiti nove stvari, stvara novu moralnu ljestvicu i nove prijatelje. Prvi put u životu se suočava s konkurencijom. Ako roditelji sumnjaju u sposobnost djeteta da se natječe s drugima i ako ga ne potiču, dijete razvija kompleks inferiornosti. Ovaj kompleks ne dopušta djetetu da razvije vjeru u sebe i svoje procjene i odluke te uništava njegovu sposobnost da učinkovito rješava zadatke.
Kako si čovjek može pomoći?
Psiholozi smatraju da su ljudi u odrasloj dobi sami odgovorni za svoj razvoj, jer u trenutku kad čovjek može prepoznati određeni problem, on se može potruditi i isto tako pronaći način da ga riješi. Ponekad lakše, ponekad teže. Ali, taj alat je dostupan, samo ga se treba iskoristiti.
Čovjek sam sebi, to jest djetetu zarobljenom u njegovom tijelu, može i treba pružiti svu ljubav koju treba kako bi se izborilo sa svojim nesigurnostima i strahovima. Kako bi olakšali rad na sebi, psiholozi savjetuju ova dva koraka s kojima će borba za sebe biti lakša:
1. Korak
Trebate se zamisliti kao dijete. Zažmirite i pokušajte se što življe prisjetiti trenutaka iz tog doba života. Pokušajte se prisjetiti što ste nosili, s kim ste se družili, čega ste se bojali i načina na koji ste rješavali prepreke.
2. Korak
Kad se zamislite kao dijete koje ide u školu ili vrtić, pokušajte razgovarati sami sa sobom. Možda iz tog razgovora nećete dobiti sve odgovore, ali ćete mnoge stvari, koje ste zaboravili ili odlučili potisnuti, oživjeti. Uzmite dvije različite bojice ili kemijske u boji i zapišite svoje osjećaje. Jednom olovkom zapišite osjećaje svojeg unutarnjeg djeteta, a drugom zapišite svoje osjećaje kao odrasle osobe. Na ovaj način ćete stvoriti poveznicu s djetetom u sebi i pomoći ćete si lakše i brže zacijeliti rane koje nosite.
Ono što ljudi trebaju znati je da postoje mnogi odrasli koji imaju iste probleme, te da su i oni zarobljeni u ovoj brutalnoj zamci. A kako bi si pomogli, ljudi trebaju promijeniti svoj način razmišljanja i početi istovremeno voljeti sebe i druge.