Nitko nije savršen, gotovo svakodnevno čujemo i odobravamo kimajući. Ali netko ipak jest: kad uzme u ruke svoje malo, usnulo dijete, gotovo svaka majka pomisli kako je savršeno. I želi da tako i ostane. No dijete, počevši od vrtića, preko škole do društva, dolazi u dodir sa svijetom, prilagođava mu se i mijenja se, često u smjeru koji se više ne možemo opisati pridjevom savršeno. Roditelji su tada skloni okriviti sve prije nego sebe i svoje navike. Američki pisac i novinar Robert Fulghum jednom je rekao: “Nemojte se brinuti što vas djeca ne slušaju, brinite se što vas gledaju“ i s njim se slažu stručnjaci.
- Često nam na savjetovanje dolaze roditelji koji imaju određenih problema u odnosu s djecom - jedan od izraženijih problema je roditeljski osjećaj nemoći zbog djetetove iznenadne sklonosti sredstvima ovisnosti ili nemogućnost utjecaja na njihov izbor - kaže Kristina Bačkonja, diplomirana psihologinja i NLP trenerica iz centra Budi svoj. Naša sugovornica napominje kako iz razgovora s roditeljima dobije poruku kako su sami svjesni vlastitih pogrešnih odabira, ali da je njihova želja da dijete uči na njihovim pogreškama i pogrešnim odabirima, a ne vlastitim. Na primjer, ako roditelji puše, pa u adolescenciji i dijete počne pušiti, roditelji vjeruju kako bi njihov pogrešan odabir trebao biti poruka djetetu da to ne čini.
- Roditelji, ali i druge važne osobe u životu djece, odgojitelji i profesori, trebaju biti svjesni da su uzor djeci. Djeca se uče ponašati promatrajući život oko sebe. O roditeljskim postupcima te postupcima važnih osoba u djetetovu životu u raznim situacijama ovisi kako će se djeca ponašati u sličnim situacijama - kaže psihologinja i dodaje kako djetetovo ponašanje ovisi o određenim naslijeđenim osobinama, predispoziciji i temperamentu, ali i o ponašanju roditelja koje je dijete imalo prigodu vidjeti u svojoj okolini. Roditelji su modeli s kojima se dijete poistovjećuje, a samim time i modeliraju njihovo ponašanje. Ti tragovi utjecaja roditelja ponekad se ne vide odmah u djetinjstvu, ali se vrlo jasno pokazuju upravo u adolescenciji. Ako roditelj dijete kažnjava tako da ga “istuče“, te koristi fizičke kazne u svakoj situaciji, možemo li onda očekivati da dijete svoje frustracije i nezadovoljstvo pokazuje drukčije?
- Ako roditelji dijete verbalno usmjeravaju prema poštenju, iskrenosti i trudu, a sami su svoja dobra stekli na sasvim suprotan način, hoće li se dijete pridržavati verbalnih uputa ili će ipak primijeniti taktiku svojih roditelja, koja se pritom pokazala vrlo uspješnom? Ako roditelji puše, mogu li onda očekivati da će njihove sugestije djeci da je pušenje štetno i stroge sankcije djelovati - pita Bačkonja. Ako prenesemo poruku pokazujući primjerom da izbor postoji, prestanemo pušiti jer smo sami odgovorni za svoje ponašanje, tada i naša djeca mogu osvijestiti da zasluge za svoje ponašanje mogu pripisati sebi. Prebacivanje odgovornosti na djecu tako da sami trebaju učiti iz naših pogrešnih postupaka, napominje stručnjakinja, ponovno je izbjegavanje odgovornosti. Rijetko će koje dijete samim uvidom u roditeljsko ponašanje znati procijeniti što je pravo, a što pogrešno.
- Kako su i roditelji samo ljudi od krvi i mesa, sigurno će imati pogrešnih odabira u životu. Ali to nije problem - napominje Bačkonja - problem nastaje tek kada ustrajemo u svojim pogrešnim odabirima, kada ništa ne mijenjamo i pritom pružamo takav primjer djeci (uz oprečne verbalne poruke) uz očekivanja da djeca neće ići našim stopama. Iz perspektive stručnjaka rekla bih da je to nemoguće. Tek ako osvijestimo vlastite pogreške, priznamo ih i nešto promijenimo možemo očekivati da će i naše dijete nešto naučiti iz naših postupaka.
Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote ekskluzivno uz 24sata!