Nerijetko se u životu dogodi da nas ljudi koje koje smo kritizirali u neočekivanu obratu nadahnu i motiviraju za vlastite promjene ponašanja. Ovo je priča Željke Jakopčević koja je nakon dugogodišnje borbe s ovisnošću, životnih udaraca i padova danas posve zdrava osoba, te s mnogo optimizma i pozitive gleda na svijet oko sebe. 

Tridesetdevetogodišnja Željka s devet je godina ostala bez roditelja i baka joj je tada postala skrbnicom. Kako je došao rat, s bakom se iz Vukovara preselila u Vojvodinu, u Apatin, gdje je nastavila polaziti matematičku gimnaziju. No kaže, nešto joj je nedostajalo. 

- Imala sam društvo, ali se nisam mogla uklopiti. Uvijek mi je nešto nedostajalo, osjećala sam nekakvu prazninu, a nisam to znala definirati niti iskomunicirati. Upoznala sam dečka koji je uvijek bio miran, nikoga nije trebao i to me fasciniralo jer sam ja stalno nekamo jurcala, zvala nekoga, nisam imala mira, nisam se nalazila ni u čemu. Doznala sam da je ovisnik o opijumu i rekla sam da i ja to hoću, te kada sam to dobila, imala sam sve u paketu na umjetan način;  dobila sam mir i sigurnost, nitko me više nije mogao povrijediti i rekoh samoj sebi: ‘To sam tražila cijeli život!’  

Tada je Željka redovito odlazila na fakultet, a doza od dva decilitra s vremenom se povećala na pola litre opijumskog čaja.

- Kada bih došla u društvo, moglo bi se govoriti o bilo kakvim temama; ja sam sjedila zadovoljna, nadrogirana. U prvoj sam fazi mislila da sam dobila ono što mi nedostaje, a u drugoj sam prepoznala da sam ovisna i da moram otići iz te sredine jer mi je postala ‘uska’, pa sam došla u Hrvatsku gdje me rodbina poslala na liječenje u Vrapče. Tamo su me stabilizirali s opijuma na farmakoterapiju. Našli su mi smještaj za prognanike u barakama u Zapruđu gdje sam i nastavila živjeti. U to sam doba u Vrapču upoznala svog današnjeg supruga Deana. 

Kako se, pojašnjava Željka, osjećaji zbog uživanja opijata potpuno pogase, na “skidanju” su se opet probudili. S Deanom je odmah osjetila povezanost, prisnost, sigurnost, ugodu i mir te su htjeli stalno biti zajedno. Navukli su se na heroin koji su nabavljali krađom i prevarom. Nakon što je “za dlaku” izbjegla zatvor, jer su uhvaćeni pri falsificiranju štednih knjižica, dižući novac, rekla je: “Dosta!” Otišli su u Vinogradsku gdje je, danas vrlo mirna i gotovo plaha žena zaigranih očiju, tada radila - nerede. 

- Zatim su me izbacili iz bolnice gdje sam nekoliko puta bila na detoksu, jer taman kada su me očistili, izašla bih i vraćala se. Ostala sam u drugom stanju i kako se ni Dean ni ja nismo mogli brinuti za dijete, svekrva je uzela godinu dana porodiljni. Kada se morala vratiti na posao, a mi se u tom razdoblju nismo pomaknuli ni korak naprijed, Socijalna nam je služba uzela malenu. Uzimala sam terapiju ali su me  nalazili negdje u kanalima, a za vrijeme posljednjeg boravka u Vinogradskoj napravila sam recidiv s jednim dečkom pa su nas skupa izbacili. Odveo me k sebi kući i to mi je bila prekretnica u životu! 

Deset su mi godina najbolji liječnici pokušavali pomoći, no ja bih uvijek iz bolnice izašla potpuno prazna

Roditelji toga dečka primili su je kao svoju: nahranili je, pobrinuli se da se odmori, a njegov ju je otac odveo na kršćanski sastanak Borongajaca na Savu, na kojemu je, kako je prethodno popila dvije kutije ljekova, Željka bila samo tijelom prisutna. Probudila se u svojoj baraci, a dvije su djevojke bdjele nad njom. Kada su joj rekle da joj Isus može promijeniti život, nasmijala se i pitala: “Kakav Isus?” Djevojke su bile uporne te su s njom otišle k liječniku te prihvatile brigu o Željki kojoj je dijagnosticirana politoksikomanija te poremećaj osobnosti. 

- Pitala sam ih kako će se one boriti sa mnom kada to već 10 godina čine najbolji liječnici, a one su mi rekle da će mi vjera promijeniti život. Kupale su me, prale, izvodile u šetnju, a uz to su se u tom stanu stalno izmjenjivali neki nepoznati ljudi koji su se molili Bogu i zahvaljivali mu za moj život. Oborila me ta ljubav! 

Ljudska dobrota potaknula me da se suočim sa svijetom oko sebe i naučim biti majka svojim kćerima

Nisu me žalili nego su me tjerali da guram naprijed. Željka i Dean završili su u Reto centru u Španjolskoj, a prije odlaska doznala je da je ponovno u drugom stanju. 

- Htjela sam na pobačaj, ali su mi moje kršćanke odlučno rekle ne, bez mnogo objašnjavanja. Da su mi išle objašnjavati, ne bih to razumjela. Rekle su mi da ću biti super majka, a meni je to bila bajka, jer doslovno nisam mogla stajati na nogama. U komuni sam samoj sebi rekla: sve sam probala; skidati se s terapije, čistiti se bolnički, probala sam studirati, ovaj put moram uspjeti. Korak po korak učila sam živjeti normalno, učila sam se biti majka i supruga koja se brine za svoju obitelj, kuha i sprema - objašnjava Željka. 

Nakon godinu i pol počinje Željkin život onakav kakav danas živi. Vratila se u Zagreb, vjenčala se s Deanom (socijalna radnica koja joj je oduzela dijete bila je na vjenčanju te danas surađuje sa Željkom), naučila je biti dobra majka, žena, nositi se sa svakodnevnim obvezama. Već 12 godina više ne puši, ne psuje, ne drogira se, znači živi posve novim, kvalitetnijim životom. Uživanje opijata na njoj, kaže, nije ostavilo nikakve posljedice pa danas posve normalno pamti i funkcionira.

- Da ste me vidjeli u vrijeme uzimanja opijata, pobjegli biste! Bila sam siva u licu, tupog pogleda i strašno mršava. Ljudi će reći da apstiniram, a ja uvodim novu terminologiju i kažem da postoji sloboda. Da apstiniram, bila bih još luđa, ne bih to izdržala, kaže. Nakon povratka iz komune prošla je resocijalizaciju. Ljudi iz Udruge Stijena i Saveza građana za promicanje kršćanskih vrijednosti, u potkrovlju suprugovih  roditelja uredili su im stan u kojem i danas žive sa svojim djevojčicama Ivom (13) i Dorom (11). Nasreću, Željka nije osjetila stigmatizaciju okoline, nego je odmah dobila i prvi posao. Mogućnosti su se otvarale i otkada je počela volontirati u Vinogradskoj dnevnoj bolnici i Vrapču. Do danas je proširila rad na četiri grupe na tjedan. 

S liječnicom Sanjom Jelić, koja joj je davno mnogo pomogla i tražila smještaj, danas je suradnica i zajedno rade motivacijske radionice “Daj sebi šansu, ti si poseban” na dualnim poremećajima i ovisnostima. 

- Idemo na onu stranu priče gdje ja itekako znam što je bol, što su neispunjeni snovi, bijes, nerazjašnjeni odnosi s očevima, osjećaj manje vrijednosti, stvari o kojima mnogi nisu imali s kim razgovarati nego bi to cementirali opijatima. Mislim da kada to izađe van i počnu se nositi s tim stvarima, tada dobivaju samopouzdanje. Kažem im da nije čudno ako osjećaju strahove, ali mogu biti slobodni od toga. Imamo prijateljski odnos, pristupam im kao netko blizak u stilu ‘ja znam kako ti je’. I svoje slobodno vrijeme Željka provodi služeći ljudima ili uživa s djecom i mužem. Čita knjige poput “7 navika uspješnih tinejdžera” ili “Ispričat ću ti priču”, voli kuglanje, a voli poslušati klape, Balaševića te dalmatinske pjesme. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!