'Taj propušteni život, zaustavljen u namjeri, preusmjeren u nečiju tuđu biografiju.'
Nakon završetka ove knjige jedva dišeš. Samo egzistiraš sa svojim mislima u tišini. Poželiš da nisi došao do kraja i da možeš uživati u neznanju i iščekivanju koje donosi svaki novi sat u ovoj knjizi. Ovo je onaj tip knjige koji se čita predano, bez stajanja, u jednom dahu. Malo se začudiš, malo se prepoznaš i malo protrneš. Takav učinak ima spisateljica Marina Vujčić. Prvi susret s njom ostavio je i više nego dobar dojam. Volim kada me jedno djelo autora potakne da posegnem i za idućim.
Sramotno priznajem da sam se do nedavno mogla smjestiti u kategoriju onih koji gaje predrasude prema domaćim autorima. Kako bih sebi dokazala da sam u krivu, češće sam počela posezati za knjigama napisanima od strane autora s naših prostora. Iako sam barijeru već srušila, Marina Vujčić je dodatna potvrda da talent nikako ne ovisi o nacionalnosti i da on ima sposobnost niknuti na neočekivanim mjestima. Draga Vujčić, hvala ti za ovaj roman.
Pedeset cigareta za Elenu sam poželjela za svoj dvadeset i drugi rođendan. Knjiga me mamila, kako svojim sažetkom koji upućuje na neobičnu radnju, tako i svojom predivnom naslovnicom koja budi neobjašnjivu i enigmatičnu nostalgiju, melankoliju. Poželiš ju objesiti na zid, kao nekakvu slikovnu umjetnost.
Sada kada sam napisala 223 riječi koje relativno šturo opisuju moje divljenje, vrijeme je da kažem nešto i o samoj radnji te kakav je utisak ostavila na mene.
Hajdemo nekamo, Elena.
– Misao s kojom Oliver 15. svibnja kreće u noć kako bi na jedan neobičan način obilježio još jednu godišnjicu smrti svoje sestre blizanke koja je prije dvadeset šest godina stradala u prometnoj nesreći na njihov rođendan.
'Kad bi Elena izgovorila svoje Hajdemo nekamo, njemu je ono nekamo uvijek podrazumijevalo stotine glasova, svjetala, zvukova i ljudi. Gdje god bi ona kročila nogom, sve bi živnulo. Svatko joj se želio obratiti. Njezinom vedrinom svi su se htjeli zaraziti. Drukčije je svijetlilo, sviralo, mirisalo u njezinoj blizini.'
Hajdemo nekamo, Elena. To je bila njihova stvar. Ta rečenica je pokretač svega što će se dogoditi tijekom idućih dvadeset četiri sata. Oliver će te noći i tog dana utjecati na živote troje ljudi s čijim ćemo se životima moći s olakšanjem poistovjetiti da nismo jedini, ali isto tako ćemo se i zgroziti, također znajući da se takvi životi možda vode preko puta naše ulice.
Oliver Radman ima jedan cilj tog dana; popušiti pedeset cigareta u čast Eleni te opuške spremiti u kutijicu kako bi imao brojčani dokaz jer jedino na što se može osloniti su brojke. Lutajući gradom i prisjećajući se Elene i uspomena koje su na trenutak oživjele, njegova je pojava uzrokovala takozvani efekt leptira.
U knjizi, osim Oliverove, pratimo još tri perspektive
Magdalena je majka dvoje djece i žena kriminalca koji je više puta opljačkao mjenjačnicu. 15. svibanj je također bitan dan i za nju, jer treba odlučiti hoće li svjedočiti u korist muža ili će mu presuditi da dio života provede iza rešetaka. Dan kada joj je strah pomogao da se više ne boji ničega.
'Ona, glavna junakinja koja je prevarila pisca i pobjegla mu iz fabule prije nego što joj je napisao neželjen kraj.'
Greta je mlada djevojka koja boluje od teške depresije. Nema volju ustati ujutro i moli se da se više nikad ne probudi. Ima muža koji ju vara, ali demoni s kojima se bori sežu daleko u prošlost, još dok je bila dijete. 15. svibanj je bitan dan za nju. To bi mogao biti onaj dan kada shvati, da možda još ima nade…
'Kad im natoči kavu, sjest će za kuhinjski stol. On na stolac pored prozora, ona na onaj nasuprot prozorskom staklu. Neće razgovarati. Prvih deset minuta sigurno ne. To su se već odavno dogovorili, dok su se još voljeli.'
Viktor. Novinar i čovjek koji mora spavati sam u krevetu jer ga još uvijek progoni sjećanje na dan kad se probudio i pored sebe našao mrtvu majku koja je tijekom noći zauvijek zaspala. 15. svibanj je bitan dan. To mu je trebao biti prvi dan na novom poslu koji je tako dugo želio. No, ima li sudbina drukčije planove ili ipak sve ispadne kako mi želimo ako se dovoljno jako potrudimo?
'Pa onda knjige. Sve te majčine knjige koje je u početku čitao samo zato što mu se činilo da će je preko njih upoznati, a onda ih je nehotice zavolio iako o majci nije znao ništa više nego prije.'
Tako je lako emocionalno se vezati za ove likove, vjerojatno zato što su u brojnim situacijama naše ogledalo. Marina Vujčić napisala je nevjerojatno realnu radnju koja u nama budi tugu, nadu, sreću i još tisuću drugih emocija. Ova knjiga je dokaz da čak i one sitne stvari mogu utjecati na tuđi život.
Ova knjiga sadrži jako malo dijaloga i sve se odvija unutar dvadeset četiri sata. Potrebna je iznimno dobra vještina pisanja, da pisac uspije od prve do posljednje stranice zadržati čitateljevu pažnju samo prepričavajući. I znate što je najčudnije? Niti u jednom trenutku, ali baš niti u jednom, nije mi postala dosadna ili monotona. Način na koji je iznijela priču…kao da ti se scene poigravaju pred očima, riječi jure po mozgu i emocije likova postaju tvoje vlastite.
Od mene imate veliko fluorescentno zeleno svijetlo! Dok vi čitate ovu knjigu, ja ću skoknuti po drugo djelo Marine Vujčić.
Izdavač je Fraktura, a knjiga je publicirana 2019. godine. Roman ima oko 230 stranica. Čitamo se uskoro!
'Što je uopće dan u životu čovjeka. Hrpica sati utopljenih u cjelini. Treptaj kalendara. Potrošna imenica koja uvijek iznova započinje i koja uvijek dobiva novu priliku. Pupoljak koji do noći uvene. Riječ koja najbrže stari, a opet je svakog jutra iznova mlada. Drugima. Nekima.'
Recenzije knjiga Hermine Stefanović možete pratiti i na blogu Dva boema.