Prosječna planina ili dolina ili bilo koje drugo prirodno prostranstvo mnogo su veći od jedrilice od 30 stopa. Međutim, bez obzira na očitu razliku u veličini, prirodna prostranstva mogu dijeliti samo s ljudima s kojima bih podijelio i intimu kabine jedrilice. 

Fotograf Darko Vukov Colić jedan je od takvih ljudi. Izniman poznavatelj Velebita, čijim zabitima i labirintima kukova hoda sigurno kao vlastitom spavaćom sobom, Darko mi je otkrio mnoge zakutke jugoistočnog Velebita, onog područja između Tulovih greda i doline Zrmanje gdje nema planinarskih domova i markiranih staza. Logorovali smo jednog proljeća u dolcu ispod Oblog kuka s izvorom ispod stijene, mjestu u kojem je vrijeme davno stalo, gdje ama baš ništa nije ukazivalo na to u kojem ste tisućljeću. 

Pisac i čovjek Velebita Ivica Došen Žuti, čiji je roman «Krvopja», smješten u nekoj velebitskoj zabiti, možda najbolja proza o ljudima i planini, otkrivao mi je manje poznate dijelove srednje terase južnog Velebita, od Velikog Rujna do Stapa. A s polama koje je ispekao jedne večeri u skloništu Zavrata jedva da se može mjeriti ijedna majstorija razvikanih kuhara. 

Posebno mjesto među ljudima Velebita svakako pripada Petru Dragičeviću, pastiru iz Obrovca. Od njega se može mnogo naučiti o životu u planini, i o životu uopće. Petar spada u onu vrstu ljudi koju biste voljeli imati pokraj sebe kad zagusti. Proveo sam s njim mnogo zanimljivih dana na Prosenjaku i okolnim poljima između Tulovih greda i prijevoja Prezid. 

Tihi, pouzdani suhodači su i alpinist Željko Žarak, vlasnik nakladničke kuće Libricon, te pisac i prevoditelj Saša Drach. Željko je stroj za hodanje, čini se da može hodati tjednima u istom ritmu, 700 metara nizbrdo, 1500 metara uzbrdo, i tako u nedogled. Mnogo me je puta bacio u očaj tim svojim neumornim hodom. Saša je njegova suprotnost, više cijeni dug odmor od duge rute, pamtim još uvijek njegove suhe smokve i orahe u kombinaciji s čajem pripremljenim u zavjetrini na Sladovačkom brdu, s pogledom na more. 

Gordan Godec, televizijski producent i vlasnik etno hotela Balatura, čovjek je koji je dodirnuo poskoka na grani gloga pokraj staze koja s velikog rujna vodi na Bojinac. Bio je kraj listopada, vedar, prohladan dan, poskok je bio vrlo trom, nezainteresiran za ugriz, jedva je palucnuo jezikom kad sam štapom dodirnuo granu na kojoj se sunčao. Sebastian Wolter i Leif Greinus, vlasnici nezavisne njemačke izdavačke kuće Voland&Quist, ostali su očarani Velebitom. Hodali su Alpama i mnogim drugim europskim gorjima, no ono što su u nekoliko dana prohodali sjevernim Velebitom, tu mješavinu stjenjaka, crnogoričnih i bjelogoričnih šuma i travnatih čistina, s pogledom na more i otoke, još nigdje nisu susreli.

'Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života'

"Priručnik za hodače" Ede Popovića je trans-žanrovska proza, mješavina fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja, citata prethodnika koji su polaganost otkrivali u prethodnim stoljećima i tisućljećima (Čuang Tse, Seneka, Montaigne, Ikkyû Sôjun, H. D. Thoreau, Aldous Huxley, Ernesto Sabato, Kodo Sawaki i ostali) te fotografija i crteža. Živimo brzo, svakim danom sve brže i brže, pritisnuti različitim zahtjevima. Što je tehnologija savršenija, čovjek više radi – to je jedan od paradoksa današnjice. Radimo osam, deset, dvanaest sati dnevno, ponekad i više, radimo vikendima i praznicima, samo da bismo kupili hrpu stvari koje nam, zapravo, ne trebaju. Priručnik za hodače poziv je na usporavanje, na trijezan pogled unaokolo, i zašto ne - na odustajanje od potrošačkog ludila, najozbiljnije bolesti suvremenog društva. Knjigu potražite na svim kioscima po cijeni od 29,90 kn.