Zanima vas ova tema? Pročitajte onda i ovaj članak: Za 30 kuna pomozi Palčićima i osvoji opremu velikih sportaša
Naša Nea je rođena je 7. svibnja, u 26. tjednu, sa samo 850 grama i 33 centimetra. Vidjela sam ju samo na desetak minuta, dan nakon carskog reza u Petrovoj, a onda je prebačena na Rebro, gdje je morala na manju operaciju. Od tada je na neonatologiji na Rebru, a mi ne možemo do nje. Jako je teško. Rasplačem se svaki puta kad zovemo liječnike za informacije, a pogotovo kad mi pošalju njenu fotografiju. No, vijesti su dobre i znamo da je u dobrim rukama, pa nas to tješi, priča Sanela Šegerec, iz okolice Koprivnice, koja već više od tri tjedna ne može posjetiti svoju djevojčicu.
Ona je tek jedna od mama koje su ovih dana podržavale akciju 'Vratimo Palčiće u Petrovu' u istoimenoj grupi na Facebooku, koja se našla u situaciji da ne može posjetiti svoje dijete, jer su od pojave korona virusa zabranjene posjete u bolnicama, posebno na odjelima neonatologije, gdje su djeca rođena prerano, ili sa komplikacijama, i kod kojih rizik od zaraze treba u potpunosti isključiti.
Mame su u grupi pomalo u tješile jedna drugu, a najveća su utjeha, pokazalo se, redovne informacije iz bolnice te fotografije koje stižu.
- Za liječnike i sestre na Rebru zaista mogu uputiti samo riječi hvale. Imamo broj na kojem svaki dan možemo dobiti informacije o tome kako je Nea i kako napreduje, a do sada sam već dobila i šest njenih fotografija. Po njima vidimo veliku razliku u napretku. Naime, prva fotografija bila je s velikim respiratorom i kapicom na glavi, na koju su bili priključeni svi uređaji. Fotografijama se, naravno, najviše veseli sedmogodišnji Mateo, koji s nestrpljenjem očekuje sestricu i ne može se načuditi tome kako je sitna.
Najvažnija je vijest to da malena sad već popije po 13 mililitara majčinog mlijeka, koje Sanela izdaja svaki dan i nosi u bolnicu jednom tjedno, kao i većina majki čiji su Palčići morali ostati u bolnici. Nea dobro napreduje, pa sad već ima 1010 grama, kaže mama te dodaje kako se začudila tome da se vrećice za izdajanje za ovakvu situaciju ne mogu dobiti na recept, na trošak HZZO-a, što mnogim roditeljima zasigurno predstavlja problem.
- Jedan paket vrećica sa 25 komada stoji oko 67 kuna, a izdajam se 8 do 10 puta na dan. Dakle, jako brzo se potroši, a nemamo pravo ni na putni trošak do bolnice, niti neke druge troškove. Ovo je izvanredna situacija koja nije predviđena u zakonu, no morala bi postojati neka rješenja da se roditeljima olakša situacija, kaže mama. U bolnici je, dodaje, dobila preporuku da sačuva račune, te uz dokumente s Rebra nakon što malena izađe zatraži nadoknadu troškova od HZZO-a, no do tada ih treba podmiriti iz džepa.
A majčino mlijeko je najbolja hrana da malena Nea dobije na kilaži i sve vrijedne sastojke koji su potrebni za jačanje imuniteta njenog malog organizma, kako bi kroz šest do osam tjedana, kad sve funkcije budu uspostavljene samostalno, mogla kući.
- Najteže je bilo na početku, u prvim danima, kad sam imala osjećaj kao da mi je netko preko noći uzeo trbuh, a djeteta nema kraj mene. Sad smo već hrabri jer se približava i to vrijeme – kaže Sanela te dodaje kako se nada da će s malenom biti i prije nego što dođe vrijeme za izlazak iz bolnice. Naime, ima i najava da bi – s obzirom da u Hrvatskoj više nema novooboljelih od korone – i posjete uskoro mogle biti dozvoljene.
I malena Ana Nikol drugo je dijete u obitelji, a mama Josipa Milas možda je i rekorderka po tome koliko je izdržala bez svoje djevojčice – 54 dana. Rođena je u splitskom rodilištu, 14. ožujka, baš na dan kad su zbog korone zabranjene sve posjete, sa 1610 grama i 41 centimetar. Otpuštena je kući 7. svibnja, baš na dan kad je mama Sanela rodila Neu, pa se čini simboličnim to da se upravo Josipa među prvima javila na Sanelinu objavu o tome kako dugo nije vidjela dijete.
- Sve se to nekako izdrži, no to mi je sigurno najteži period u životu. Prije nego što sam rodila bila sam 21 dan u bolnici i rodila sam hitnim carskim rezom zbog infekcije plodne vode i posteljice i prvih 7 dana bila je kritično. Dogodile su se i neke komplikacije. Taj dan mi je bio najduži dan u životu, zvala sam sve poznanike i prijatelje da dođu do neke sestre ili doktora koji nam je može fotografirati i poslati fotografiju. Bilo bi teško i da sam bila pored djeteta, kamoli kad loše informacije dobiješ putem telefona. Izbezumila sam se, pa je suprug morao zvati ponovo da čuje detalje – priča Josipa.
Dodaje kako od sestara na odjelu nije baš uvijek dobila detaljne informacije, a majčinom srcu čini se da su i fotografije stizale prerijetko. No, priznaje kako je iz bolnice stigla jedna fotografija malene na kojoj su joj se, onako sitnoj vidjela sva rebra, zbog koje joj je bilo još teže podnijeti situaciju, pa se i sama pitala je li uopće dobro da roditelji koji nisu blizu djeteta tako nešto uopće vide.
Posebne pohvale idu dr. Mariji Bucat, pročelnici Odjela neonatologije u KBC Split, koja je vodila djevojčicu.
- Kad god je bila u smjeni, poslala bi nam fotografiju i kad god bi nam se javila na telefon, nije joj bilo teško odvojiti ni 10 ili 20 minuta za nas, što nam je bila ogromna utjeha – priča majka. Dodaje kako je sva 54. dana imala veliku podršku obitelji, ali bi se često povukla u sobu, da se isplače, a jedino što je barem malo pomagalo bilo je opremanje kutka s kinderbetom i brojnim sitnicama za Anu Nikol.
- Kako trgovine nisu radile, puno toga sam nabavila putem Interneta, pa bih to doma namjestila, fotografirala i slala fotografije obitelji, koja je s nama strepila – priča. Dodaje kako se i ona redovno izdajala i prvih 10 do 15 dana suprug je nosio mlijeko u bolnicu svaki dan, no kasnije su im rekli da ga ima dovoljno i da ga donose jednom tjedno.
- Njeni su obroci u početku bili 1 do 5 mililitara mlijeka, jer je želudac tih Palčića jako mali. No, sve smo progurali. Naša je cura otpuštena kući nakon 54 dana s 5 dijagnoza, pa otkad je doma idemo na redovne preglede – priča mama.
A dan kad ju je napokon vidjela?
- Ne mogu vam to opisati. Nisam, zapravo, mogla ni zamisliti koliko je mala, bojala sam se uzeti ju u ruke da joj nešto ne slomim, ali brzo sam se naviknula na sve. Samo sam rekla: 'Napokon je kod kuće, s nama, što god da nas čeka zajedno ćemo proći kroz to i biti će puno lakše' – kaže mama male Palčice, koja napokon može odahnuti.
Zanima vas ova tema? Pročitajte onda i ovaj članak: Potres je bio stres, Palčićima smo funkcije održavali ručno