Ma je.Mos mislit.Sve je to u nasoj glavi i gotovo.Pokojnik je pokojnik i nema ga vise.Ostaju sjecanja, zajednicki dozivljaji.Psiha je cudesna stvar, svasta je sposobna napraviti, uvjeriti te u cudesa. Takav realistican san, tj. san za koji si uvjeren da je stvarnost sanjala sam kad sam ostala bez oca. Mogla sam se zakleti u sto god da sam bila budna.Sanjala sam da se budim i vidim oca kako mi se smijesi i pokriva me.Onako kako je to znao ciniti kad sam bila dijete. Sasvim normalno da sam to sanjala, pa dan ranije otisla je, nestala moja najcvrsca planina na koju sam se uvijek mogla osloniti. Sanjam ga rijetko, obicno kad sam u nekoj velikoj dilemi, kad moram neku vaznu zivotnu odluku donijeti...ako je u snu nasmijesen dobro sam odlucila, ako je namrgodjen i zabrinut znaci da grijesim.Ni ti snovi nisu mi cudni obzirom koliko sam s ocem bila bliska i oduvijek smo jako puno o svemu razgovarali.No to nije moj pokojni otac koji mi je dosao u san nesto reci...samo moja podsvijest kojoj je jasnonesto sto svijesti jos uvijek u potpunosti nije.Javlja se u liku moga oca jer je on bio najjaca i najznacajnija figura tokom mog odrastanja, moja sigurna luka, moja planina.Mislim da je to sva mudrost javljanja pokojnika u snovima.

Kada mi je baka umrla srusio mi se svijet, a dusa parala... drugu vecer nakon sahrane, dosla mi je u san... u snu su mu bile i mama u teta... u tom snu jedina sam je vidila, dolazila mi je u zagrljaj, ja sam vristala bako bako dosla si mi dosla si mi....bako nemoj me vise nikad ostavit... grlila sam je i ljubila kao i za zivota... nakon tog sna sam se pomitila s činjenicom da je vise nema, iako je bol ostala... bez obzira sta mi nista nije rekla u snu vjerujem da me pustila da se "oprostim" i odnijela gorcinu koju sam osjećala...izgubila sam je preko noci...navecer smo lipo pricale, a u noci je uhvatio infarkt... bako, i dalje te volim beskrajno.... :*

Ispricacu vam jedan moj san, koji je poprilicno cudan i bolan za mene. Imala sam brata od strica rodjenog s kojim sam odrasla zajedno sa mojom sestrom i bratom i svi smo bili jako bliski, zato sam ga i smatrala za brata. On je otisao devedeset i neke u Australiju da tamo zivi. Prvi put je dosao kuci tek posle deset godina provedenih tamo. Bas mi je falio. Ubrzo nakon sto se vratio, on je iznenada umro. Sok za sve nas! E sad treba njegovo telo da se prebaci u domovinu, a papirologija i procedura ogromna, da ne pricam koliko to kosta. U tom periodu sanjam ja njega, dosao u moju kucu i stoji tu pored mene. JA u cudu, pitam ga otkud ti ovde, zar ti nisi umro?? On kaze jesam, ali posto je njegov transport bio toliko skup, tamosnji dokrori su mu dali neku pilulu da ozivi na jedan dan i da doputuje normalno. I onda se tu u kuhinji stvorio kovceg u koji je on legao i kaze mi, sad moram opet da umrem. Ne mogu vam opisati kako sam se osecala kad sam se probudila, kao kad sam prvi put cula za njegovu smrt, uzas!