Svatko tuguje na svoj način, pa ako nekome želite u tim teškim trenucima pružiti podršku, razmislite što bi oni željeli. Ako ste blizak član obitelji, vaša će pomoć možda biti nužna, no u drugim situacijama tugujući par možda želi privatnost i zato odbija društvo.
POGLEDAJTE VIDEO:
Bez obzira u kakvim ste odnosima s tugujućima, postoje rečenice koje nikad ne biste trebali reći ljudima kojima je umrlo dijete. Koliko god je u takvoj situaciji teško šutjeti i čini vam se da šutnju treba prekinuti riječima, imajte na umu da će te riječi tugujući čuti. Stoga, ako te riječi nisu primjerene, bolje je šutjeti. Evo što ne treba govoriti:
1. "Sve se događa s razlogom"
Iza takve izjave obično stoji dobra namjera kojom želite tugujućima olakšati gubitak stavljajući ga u širi kontekst. No ovu rečenicu je bolje prešutjeti.
- Ne govorite mi da mi je beba umrla s razlogom. Nije bilo nikakvog razloga - pojašnjava Brittany Osborne (32) koja je lani izgubila dijete.
2. "Bog ima plan"
Kao i prethodna rečenica, no ovu tugujući roditelj neće moći prihvatiti.
- Bog ima plan da moje dijete stavi pod zemlju? Ne. Jednostavno nemojte, kazala je.
3. "Znam kako se osjećaš"
- To ne želite izgovoriti osim ako ste i sami proživjeti pobačaj ili ste morali pokopati vlastito dijete. Zvuči grubo, no gubitak starijeg člana obitelji poput djeda ili čak roditelja, ne može se mjeriti s gubitkom djeteta, kazala je Osborne.
To ne znači da smrt voljene bake nije bolna, no u ovoj situaciji usporedba jednostavno nije primjerena.
- Ne ponašajte se kao da znate kako se netko osjeća, zato što nemate pojma, kazala je Osborne.
Što je onda primjereno?
Brittany kaže kako je najbolje reći jednostavno "Žao mi je". Ne morate elaborirati ni dalje objašnjavati. Dovoljno je prihvatiti tugu roditelja. Ako ste bliski, onda ćete procijeniti je li zagrljaj ili stisak ruke primjeren, piše News4Jax. Sjednite s tugujućim u tišini, ali budite svjesni trenutka u kojem je možda najbolje ostaviti tugujuće na miru i dati im prostora.
Ako ste vi tugujući roditelj ...
... pronađite stručnjaka koji će vam pomoći. Osborne kaže da je pronašla grupu za potporu točno dva tjedna nakon što je rodila mrtvorođenog sina.
- Iako se čini prerano nakon njegove smrti, to je najbolja stvar koja mi se tad dogodila. Ne znam kako bih bez njih sve to preživjela. Oni su razlog što sam danas dobro i mogu govoriti otvoreno o svemu, istaknula je.
Što je proživjela Brittany Osborne?
Brittany i suprug Matt Osborne pokušavali su dobiti bebu samo tri mjeseca kad se pojavio plusić na testu. Žive u Fraseru u Michiganu. Nisu propustili niti jedan pregled kod liječnika, dva ultrazvuka su pokazala da je s bebom sve u redu i sretne vijesti su podijelili s prijateljima i članovima obitelji. Brittany je pila prenatalne vitamine, pazila na prehranu i radila sve što su joj liječnici savjetovali da ostane zdrava.
- Svi moji pregledi bili su uredni. Imala sam mučnine i zbog toga sam bila iscrpljena, kazala je prisjećajući se kako je bila kod liječnika neposredno prije 20. tjedna trudnoće kad su trebali napraviti ultrazvuk kojim provjeravaju je li s bebom sve u redu u anatomskom smislu. Na prvom pregledu su joj rekli da djetetu srce dobro kuca i da nema anomalija, pa je s veseljem očekivala 20. tjedan i anatomski pregled. Na njemu su doznali da nosi dječaka. Tehničarka je počela provjeravati opseg glave, duljinu bedrene kosti i druge mjere.
- Tada je rekla da beba ne surađuje. Naš se Jakob vrtio i nije ga uspjela dobro pogledati. Tada nismo tome pridavali pažnju. Rekla mi je da odem na WC, da se prošećem, pa ćemo nastaviti. Sve sam to učinila, a kad je ponovo započela s pregledom srca, počela se čudno ponašati i napustila je prostoriju bez riječi, prisjeća se Brittany. Nakon 20 minuta vratila se s babicom. Tada su joj rekle da Jakob ima nepravilne otkucaje srca te su joj preporučile posjet specijalistu fetalne medicine.
Zabrinuti, otišli su na pregled gdje im je liječnik kazao da beba ima uvećano srce, no da su u toj dobi vrlo rijetke ozbiljne dijagnoze poput kardiomiopatije. Ipak, poslali su ih pedijatru kardiologu na detaljniji pregled. U međuvremenu, Brittany su savjetovali amniocentezu, medicinski dijagnostički zahvat koji pomaže u dijagnosticiranju eventualnih anomalija u razvoju bebe. Iz trbuha se iglom vadi mala količina plodne vode kako bi se analizirala. Tjedan dana nakon toga dobili su rezultate. Pozvao ih je kardiolog koji im je vrlo detaljno objasnio kako se razvija srce bebe.
- Srce našeg sina zauzimalo je čitavu prsnu šupljinu i zato mu se nisu razvila pluća. Srce mu je radilo previše, a u jednoj klijetki uopće nije bilo protoka krvi, tako da bi maleni odmah morao na transplantaciju srca. Rekli su da neće dočekati termin poroda, prisjetila se Brittany.
Tijekom razgovora liječnik je preporučio Osborneovima prekid trudnoće. Bile su jako male šanse da bi s 21 tjednom Jakob preživio, a šanse za transplantaciju po porodu bile su jednake nuli.
- No odlučila sam ga nositi bez obzira na sve. Ako ne uspije dobiti transplantaciju, barem ću mu dati priliku da razvije druge organe kojima bi mogao spasiti drugu djecu. No morala sam mu pružiti priliku za život, promišljala je Brittany. Ona i suprug su zatražili drugo mišljenje. U drugoj ordinaciji tehničarka je također iznenada napustila sobu nakon što je došla do srca.
- Do tada sam već vidjela kako bi protok trebao izgledati, a ovdje protok krvi definitivno nije bio normalan. Mislim da sam već tada znala da je umro, iako toga nisam bila svjesna, kazala je prisjećajući se kako je pokušavala ostati optimistična. Razmišljala je o školi u kojoj radi kao nastavnica, o druženju s prijateljicama.
- Tehničarka se vratila i nastavila s poslom, a onda je stala. Obrisala me, posjela, dotaknula mi nogu i rekla: Jako mi je žao, ali više nema otkucaja srca. Osjetila sam kako kroz mene prolazi hladnoća. Moje je srce stalo. Nisam joj vjerovala. Samo sam prazno gledala pred sebe, ispričala je Brittany.
Nije imala puno mogućnosti. Preporučili su joj hitan inducirani porod u bolnici, no morala je čekati slobodan termin.
- Trebala sam se vratiti doma i nastaviti živjeti, a pritom u mom ogromnom trudničkom trbuhu nositi mrtvu bebu staru 22 tjedna, prepričala je. Ona i suprug su se isplakali, odlučili su sina nazvati Jakob John Osborne.
- Ne znam kako smo se odlučili, jednostavno nam je došlo. Nazvali smo naše roditelje, koji su odmah sjeli u auto i vozili četiri sata do moje kuće. Isto su učinili i drugi rođaci, kazala je pojašnjavajući kako se tog razdoblja sjeća kao u magli. Ona i suprug su tražili grob za malenog, birali lijes i pogrebnu opremu, cvijeće za oproštaj. Osborne je mislila kako će u tom razdoblju s prijateljicama uživati u darivanju bebe, a ne planirati pogreb.
- Nitko mi nije rekao što da radim, samo sam plutala, kazala je. Uspjeli su organizirati posljednji ispraćaj i kupili su nadgrobni spomenik. U bolnici su ih na inducirani porod naručili 13 dana od kad je malenom stalo srce. Lijekovima su postigli trudove nakon 24 sata. Jakob se rodio 19. veljače u 7.30. - Nisam uzela epiduralnu jer mi se slamalo srce. Htjela sam osjetiti ama baš sve. Sestre su urlale da tiskam, kao kod klasičnog poroda, no još nisam završila tečaj jer sam rađala četiri mjeseca prije termina. Jakob je imao plave oči i plavu kosu, savršen nosić i prstiće, kazala je. Dopustili su joj da ga kratko drži i poljubi za rastanak. Kazala je kako je crvena koža beba nakon tri sata poprimila bijelu boju, i tad se suočila sa stvarnošću.
- Moji roditelji, rodbina i mi smo ga držali koliko smo god mogli, no tada je stigao svećenik i pomolio se, a malenog su odnijeli. On je bio moje dijete. Nikad nije pričao, plakao ni hodao, nastavila je ona. Nakon 20 sati otpustili su je iz bolnice.
- Plakala sam odlazeći. Morali su me pridržavati dok sam išla prema autu. Vidjela sam sretne muškarce koji ulaze u bolnicu noseći autosjedalice za bebe, a ja sam izlazila, bez moje bebe, ustvrdila je. Kaže da se nakon toga baš ne sjeća puno detalja. Danima je plakala. Trebalo joj je više od mjesec dana da uspije preživjeti dan bez plača. Ležala je na kauču i gledala televiziju ili surfala po internetu. Gledala je emisije u kojima nije bilo djece. Čekala je dva tjedna nakon poroda kako bi se vratila na posao, no kazala je da je to bila užasna odluka.
- Nisam si dala vremena da prebolim tugu. Trebalo mi je nešto da mi odvuče pažnju, kazala je. Na grupi potpire naučila je da joj razgovor o Jakobu zapravo pomaže.
- Da nisam govorila o njemu, osjećala bih se kao da sam ga se sramila, a on je bio moje dijete. O njemu govorimo u prošlosti iako je on moje dijete. Posjećujemo groblje, ne želimo da ga ljudi zaborave. Dugo je bio središte našeg svijeta, kazala je savjetujući i drugima da se ne ustručavaju govoriti o preminuloj djeci.
- Ne okolišajte, spomenite to dijete. Koristite njegovo ime, pitajte o njemu i samo slušajte, rekla je pojašnjavajući kako to sigurno ne možete odmah nakon smrti bebe. Dok je još sve svježe, najbolje je donijeti hranu i otići.
- Obožavala sam ljude koji su mi donijeli ručak i otišli. Nisam htjela tada govoriti o svom mrtvorođenom sinu. Ponekad, kad tugujete, želite biti sami, istaknula je. Ona i suprug uspjeli su opet ostati trudni. Rodila je 19. veljače ove godine predivnog, zdravog dječaka kojeg su nazvali Jamison Matthew.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: