Svaki roditelj zasigurno želi doprinijeti tome da kod djeteta razvije samopouzdanje, koje često nazivamo i samopoštovanjem, odnosno usađenim osjećajem vrijednosti. To je temelj koji snažno utječe na to kako će dijete vidjeti samoga sebe tijekom odrastanja i kasnije u ulozi odrasle osobe i pomoći mu da se lakše nosi s izazovima u odnosima s drugim ljudima, u prihvaćanju promjena te novostima koje život nosi, kaže dr. Jeffrey Bernstein, psiholog kolumnist na portalu Psychology Today.
POGLEDAJTE VIDEO: Sedam najčešćih pogrešaka koje roditelji rade u odgoju
Ma koliko djetetu željeli dobro kao roditelj, sigurno je da ete povremeno napraviti grešku u odgoju, koja ponekad bitno može narušiti osjećaj vlastite vrijednosti, bez obzira na to dogodi li se to u ranoj dobi, u vrijeme puberteta ili mladosti. Donosimo nekoliko loših navika ili grešaka roditelja koje mogu negativno utjecati na dijete.
Kad vam se takve situacije dogode, važno je osvijestiti ih i ispričati se djetetu. Bitno je ukazati mu na to da ono ničim nije zaslužilo takvu vašu reakciju te da je ona rezultat vašeg trenutka slabosti – zato to ste umorni i iscrpljeni pa ste reagirali burno. Objasnite djetetu da to nije bila vaša namjera, ali ponekad niste na visini zadatka, i zamolite ga da vas ako još koji puta pogriješite, odmah zaustavi. Kad sljedeći puta čujete: „Tata/mama rekao/la si da te upozorim ako…“, zahvalite klincu jer vam pomaže da budete bolji roditelj. Rečenica: „Ti si sjajno dijete, učiš me da budem strpljiviji, tolerantniji i kvalitetniji roditelj“ bit će izuzetan poticaj djetetovom samopouzdanju.
Evo navika s kojima morate prestati ako ne želite narušiti djetetovo samopouzdanje:
Urlanje i pljuska
Ništa ne može toliko narušiti djetetovo samopouzdanje kao udarac i vika. Takvim ponašanjem predstavljate se kao osoba koja ne kontrolira temperament u pokušaju da djetetu oduzme moć, ističe kolumnist.
- Većina nas je ponekad vikala na dijete. I meni se to dogodilo i želim vas potaknuti da shvatite da na taj način zapravo zlostavljamo svoju djecu. To je bullying, kaže dr. Bernstein. Kratkoročno, možda ćete time i postići promjenu u ponašanju djeteta kakvu želite, no vikanjem i udaranjem ste ponizili dijete, što će dugoročno sigurno imati jako negativne posljedice i odrazit će se loše na njegovo samopoštovanje.
Takav pristup može utjecati na mogućnost djeteta da usvoji naviku konstruktivnog razgovora u kojem se rješavaju problemi i ne pomaže im da se nauče nositi s konfliktnim situacijama, pojašnjava dr, Bernstein.
Ponavljanje starih grijeha
Kad jednom riješite problem, nemojte ga više nabijati djetetu na nos. Dajte mu priliku da počne ispočetka, bez tereta iz prošlosti. Umjesto da se stalo vraćate na negativno, radije češće pohvalite pozitivne navike djeteta, jer će to doprinijeti tome da se dijete bolje osjeća u svojoj koži. Tako će prirodno stjecati osjećaj za ono što se od njega očekuje i češće to ponavljati, što je primjer pozitivnog odgoja.
Usađivanje osjećaja krivnje
Možete pitati dijete kako bi se osjećalo da je u vašim cipelama (jer morate ispraviti njegovu grešku ili platiti njene posljedice), no nemojte to činiti prečesto. Roditelji zapravo rado prelaze tu granicu u pokušaju da učine da njihovo dijete 'shvati' da je 'krivo' zbog toga kako se oni osjećaju. Često smo uvjereni da je to za djetetovo dobro, no to je uvjerenje jako pogrešno. Stalnim usađivanjem osjećaja krivnje dijete će se početi osjećati kao 'promašaj'. Takvim pristupom mogli biste ga zapravo jako udaljiti od sebe, kaže dr. Bernstein.
Dodaje jedan primjer: Klijentica koju ću za ovu priliku zvati Loretta, nabijala je krivnju svom 14-godišnjem sinu Haroldu, za kojega je susjed ustvrdio da puši marihuanu. 'Shvaćaš li koliko mi je neugodno zbog toga što susjedi znaju za naše probleme?', pitala je Harolda, uz naglasak da je time prokockao njeno povjerenje. Harold bi na to postao uznemiren i izašao, pogađate – u društvo loših vršnjaka. Kroz razgovore sam Loretti pomogao da dječaku pruži ono što mu treba: podršku i razumijevanje. Ponovo su uspostavili vezu i Harold je uskoro napustio problematično društvo i prestao pušiti marihuanu, priča Bernstein.
Sarkastično obraćanje
Sarkazam koristimo kad govorimo ono što ne mislimo, često suprotno od onoga što govorimo, što se prepoznaje u načinu izgovora. Primjer bi bio kad roditelj kaže nešto kao: 'O, to ti je bilo jako pametno', nakon što dijete napravi nešto jako loše. Tom opaskom ćete povrijediti dijete, jer ga navodite da se srami, umjesto da mu konkretno objasnite u čemu je problem s njegovim ponašanjem.
Razmislite, velika je razlika između poruke: 'Ti baš i nisi pametan' i rečenice: 'Moraš se bolje koncentrirati ujutro oko toga jesi li stavio sve u torbu, možda te mogu naučiti kako', nakon što je dijete dobilo jedinicu zato što je bilježnica sa zadaćom ostala kod kuće.
Ako ste navikli reagirati sarkastično, dijete bi moglo početi prešućivati kad mu se nešto takvo dogodi da ne bude predmet vašeg podsmijeha.
Nije u pitanju samo samopouzdanje
- Primjeri koje smo opisali mogu utjecati na razvoj manjka samopouzdanja, ali i potaknuti dijete da razvije prkos. S vremenom, to može dovesti do prkosnog ponašanja, zbog negativnih emocija koje dijete razvije nakon što su roditelji povrijedili njegove osjećaje. Često mi dolaze takva djeca, upozorava Bernstein. Zbog toga bi roditelji morali upravljati svojim reakcijama i ponašanjem, jer tako kontroliraju reakcije i ponašanje djece,dodaje.
Naravno, nije dovoljno samo reći: 'Neću više!', jer smo stalno u zamci da ponovimo stare obrasce. Umjesto toga, nastojte razgovarati s djetetom o tome gdje ste i kako pogriješili i dogovoriti neka noa pravila za situacije u kojima očekujete da promijeni ponašanje. Što je više pozitivnih tonova u komunikaciji, to ćete više doprinijeti tome da se dijete počne ponašati kako želite, ali i da tijekom tog procesa izgradi samopoštovanje, zaključuje Bernstein.