Štefek, Pero i Klara desetljećima su nasmijavali čitatelje naših novina, poglavito Vjesnika, koji su najčešće upravo od njihove crtane epizode čitali ostatak novina. A te dnevne porcije smijeha ne bi bilo bez čovjeka koji ih je stvorio i učinio ih duhovitima kao što je i on sam. Oton Anton Reisinger (86), jedan od najvećih karikaturista naših prostora još iz doba kad su ti prostori bili mnogo širi, nije ni slutio da će mu sklonost crtanju odrediti život, a prve je crteže nacrtao davno, kao dijete.

- Nekad se sva roba iz dućana donosila u škarniclima. Tako sam ja skupljao te škarnicle, rezao ih i na njima crtao. Tko je god dolazio k nama znao je da mi mora donijeti tekicu, blokić  ili nekakav papir. To je oduvijek ležalo u meni i zapravo sam trebao ići na Likovnu akademiju, a ne na arhitekturu – prisjeća se jedan od naših najduhovitijih sugrađana.  Kao srednjoškolac je već objavljivao u tjedniku Šilo, a onda se učinilo da je odustao od crtanja. 

Moji prvi crteži nastali su na škarniclima iz dućana koje sam kao dijete rezao i na njima crtao 

- Studirao sam arhitekturu, bio sam tamo i demonstrator, a onda sam na fakultetu zagledao Pavicu i stalno mislio na nju. Bila je zgodna, samo je malo trapavo hodala. Šalim se, to kažem tako da ne bude sve prelijepo. Fakultet sam završio, a bio je to težak studij,  iako se nikad nisam bavio strukom. Samo sam katkad davao savjete prijateljima pri uređenju stana i pravio sam se važan u društvu kad je bila riječ o nekakvoj gradnji. A Pavica, iako sam joj pomagao s programima kojih je bilo puno, nije završila fakultet, jer su nam ubrzo došla djeca - prisjeća se Oto doba za koje kaže da mu je bilo najsretnije do “prvih nesporazuma“.  

Iako je od tada prošlo više od šest desetljeća, Pavica (83) kaže da su se upoznali 1946., a vjenčali se četiri godine poslije, još pamte prve zajedničke trenutke.

Pavicu sam upoznao na studiju arhitekture, bila je jako zgodna samo je malo trapavo hodala, našalio se Oto 

- Živio sam na Rockfellerovoj, a Pavica na Prilazu (Gjure Deželića) kod crkve. Išli smo u Kazališnu kavanu, šetali se po Zrinjevcu, a nedjeljom i četvrtkom na ples u Glazbeni zavod. Pratio sam je doma. I ne znam o čemu smo toliko imali razgovarati po haustorima da bi mi pobjegao zadnji tramvaj koji je išao u pola 12. Katkad sam udario popreko do trga i tamo ga ulovio, a nekad sam bome morao ići pješice. 

Oto je tijekom cijelog studija crtao karikature i objavljivao ih po novinama. Godine kad su se on i Pavica vjenčali, postao je dijelom redakcije Vjesnika uz koji je ostao vezan gotovo do kraja tog lista. Tih se prvih zajedničkih godina oboje sjećaju s miješanim osjećajima: bile su im  teške jer su malo bili podstanari, malo kod jednih roditelja, malo kod drugih. Dječje su se pelenice njihovih sinova sušile po hodniku.  Oto se sjeća da je stalno odlazio tadašnjem gradonačelniku Većeslavu Holjevcu i molio stan. Dobili su mali stan koji su nakon nekog vremena otkupili i, uz pomoć Pavičinih roditelja, zamijenili za veći u kojem su i danas. Tada im je pomalo krenulo. No znali su se, priznaju, i porječkati. Jedna od epizoda koju su godinama prepričavali njihovi znanci, bila je poput prizora njegovih karikatura: Oto je udario Pavicu kišobranom po glavi i on je pukao: - Sve sam zvijezde vidjela - kaže Pavica, ali Oto odmahuje glavom:

- Ma to je bio loš talijanski kišobran! Samo sam je malo dotaknuo. Nikad nisam digao ruku na ženu niti na muškarca. Ali Pavica mi se svetila tako da je okolo pričala kako sam je udario kišobranom. 

No izgladili su nesuglasice i znali se, unatoč svemu, lijepo provesti, a često su i putovali. Kao jedno od ljepših putovanja pamte Egipat. Kako su nekad bili jako aktivni, tako im je nešto od toga ostalo i danas. Kažu da vole prošetati do Trga, otići na otvorenje neke izložbe ili s prijateljima u kazalište ili kino, što je Pavici najdraže. A njeguju i svoje svakodnevne rituale.   

- Svaki dan kuham, a i često nam navrate unuk ili unuka – kaže Pavica. Oboje ponosno govore o unuci koja je nakon studija prava otišla raditi u Beč, a sada gradi karijeru u Bruxellesu. Unuk još studira i pokazuje nešto likovnog dara na djeda koji i danas, u debeloj mirovini, crta u svom “liliputanskom carstvu“ za stolom na kojem je, kaže, uvijek nered pa se Pavica zbog toga ljuti na njega, ali mu i dopušta da u njegovu kutku bude kako želi. Taj stol, tik pored prozora kroz koji dopire mnogo sunca, prepun je tragova dugogodišnjeg crtanja i slikanja. Danas, kaže Oto, najviše crta čestitke za prijatelje. Pogled nam pada na tek zgotovljen crtež s praščićem u prvom planu.

- To je za mesara - smije se Pavica. 

- Uvijek su Božić i Nova godina bili dani kad bih nacrtao desetke tih čestitki. Onda bih u njih ubacio i zanimanje onoga koji mi ju je naručio - govori Oto. Njegove karikature su  obišle svijet. Nedavno je ta „ikona karikature“ nagrađena i ULUPUH-ovom nagradom za životno djelo za više od 70.000 crteža i stripova koji, kako kaže, ispunjavaju cijelu jednu sobu i “nikoga više ne zanimaju”. Da nije tako, dokazuju svi koji se još vesele njegovim čestitkama i koji se smiju njegovim karikaturama, čak i na stranicama davno požutjelih novina. Jer i kad sve utihne, jeka smijeha još dugo odjekuje i najduže se pamti...     

Više od šest desetljeća zajedno

Oto i Pavica upoznali su se kao studenti 1946. a vjenčali četiri godine poslije. U braku su dobili dva sina. Danas su jako ponosni na svoje unuke. U mirovini Oto i dalje crta, najviše čestitke za svoje drage prijatelje.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!