Amerikanka Sarah Corbett za Elle je ispričala kako joj se život promijenio u trenu, ali i kako ponekad sve ono što mislimo da znamo i želimo nije baš tako. Ovo je njezina životna lekcija:

Netom prije mog 30 rođendana, posjetila sam vidovnjakinju. Nikad prije nisam napravila nešto slično, ne samo da ne vjerujem u to, već nikad prije nisam razmišljala o svojoj budućnosti. Nisam bila tip koji planira. Živjela sam u osunčanom stanu sa svojim zabavnim dečkom koji je nosio poderane traperice sedam dana u tjednu.

Imali smo stari kamionet, jeli smo jela iz nesparenog posuđa koje smo kupovali na rasprodajama, spavali subotom do podneva i imali zdravstveno osiguranje samo za slučaj ozbiljne katastrofe. Ponekad smo flertovali s drugim ljudima, tek toliko da vidimo kako se osjećamo.

Moja majka nije direktno govorila da to ne odobrava, no često me je pitala namjeravam li se više srediti. Odgovor je bio nikad. Ili, točnije, jednog dana. U tridesetima, rekla bih joj. Dio mene je želio čekati dok ne sazrem, a dio mene naprosto nikad nije želio odrasti.

Vidovnjakinja Elaine je to brzo shvatila. Vidjela sam ju kao brzi lijek, za par novčanica ona će mi nacrtati prekrasnu budućnost i dati odgovore o braku, djeci, poslu - a potom ću se vratiti svom životu kojeg ionako živim. Suprotno mojim očekivanja o alternativki s crnim krugovima oko očiju, Elaine je izgledala kao školska učiteljica. Rekla mi je da misli da sam u prošlom životu svirala klavir, no nisam bila slavna. Rekla mi je da sam u ovom životu u dobroj ljubavnoj vezi, da nikad neću bankrotirati i da ću imati djecu. Potom je njezinim licem prešla sjena i kao da je dvojila hoće li mi reći ili ne.

Zatim je, gotovo se ispričavajući, rekla - u životu ćeš upoznati veliku bol. U njezinim sam očima vidjela suze.

Tri mjeseca nakon toga moja majka je poginula u nesreći na ronjenju, dok je bila s mojim ocem na ljetovanju, a čak je nisam ni nazvala prije nego je išla da se pozdravimo. Njezino je tijelo stiglo kući u lijesu, uz mog oca koji je bio blijed i u šoku.

Pokušala sam se prisjetiti njezinog glasa. Pokušala sam se sjetiti svega što mi je ikad rekla i počela sam paničariti jer mi ništa nije dolazilo. Svijet je za mene postao nestvarno, čudno mjesto. Sve je bilo izopačena verzija onog starog za mene - od sunca na nebu i bilo čega lijepog, do onih običnih stvari poput prolaska ljudi u njihovim automobilima.

Mjesecima sam sa sobom nosila papirnatu maramice koje sam pronašla u džepu majčinog kaputa. Strastveno sam je štitila, znajući da će se do kraja istrošiti i da ću je morati baciti. Imala sam trideset godina i prije par mjeseci sam mislila da sam bezbrižna djevojčica-žena. Sada sam bila tjeskobna i zabrinuta zbog svoje budućnosti.

Upoznat ćeš veliku bol. Što je vidovnjakinja mislila pod time? Je li imala uvid u nadolazeću tragediju? Ili joj je jednostavno taj izraz došao sam dok me je gledala? Kako sam mogla znati je li to "to", ili je to samo početak boli?

Njezine riječi toliko su me duboko uznemirile da ih nikada nisam nikome ponovila, pa čak ni svome dečku u poderanim trapericama za kojeg sam se naposljetku udala. Do moje 32 godine kupili smo kuću i očekivali dijete, baš kao što je moja majka htjela za mene. No, ipak je Elaineino proročanstvo kao zla kob lebdjelo iznad mene u sretnim trenucima života, kao neaktivirana bomba na uglu svakog dana.

Nakon godina brige, napokon sam istresla tu priču svojoj prijateljici Sue, koja je, dok sam se ja zafrkavala i flertovala kroz svoje 20-e, trčala maratone i specijalizirala se za liječnika. Dok sam ja za svoj trideseti rođendan pijančevala u Maroku, ona je na svoj porađala bebe u bolnici u New Yorku. Još otkako smo bile 15-godišnjakinje, uvijek smo jedna drugoj davale ravnotežu. 

Prvo mi je rekla da sam glupa što sam potratila novac na vidovnjaka. Druga stvar, nakon što sam joj ponovila izjavu o velikoj boli koja me čeka - Sue se nasmijala. Ona je liječnica, naravno da ona vidi veliku bol svaki dan. Ispred sebe gleda život i smrt, pa i sve one lijepe i teške stvari koje se nalaze između. 

"Za boga miloga Sara, svaki čovjek u nekom trenutku svog života upozna veliku bol!" 

Zašto ja nisam pomislila na to prije? Ne znam, valjda sam bila mlada i okupirana sama sobom. Dok bi ta bol stigla do mene, planirala sam biti nedodirljiva, što je jasno - nemoguće. Nitko od nas nije. Nikad ne znamo u kojem će trenutku bomba eksplodirati. No, nastavljamo živjeti, unatoč kao i zbog te boli. Shvaćanje toga bio je najveći korak odrastanja u mom životu.