Misteriju produbljuje činjenica da naši najbliži živući rođaci, veliki čovjekoliki majmuni, ne govore. Neki znanstvenici sada vjeruju da je evolucija naših jezičnih sposobnosti vidljivija u živućih primata no što se ranije pretpostavljalo.
- Tradicionalni stav je da veliki čovjekoliki majmuni, iako su naši najbliži živući rođaci, nisu korisni za proučavanje kako su se razvili jezik i govor jer je njihovo vokalno ponašanje toliko različito - kaže primatolog dr. Adriano Lameira sa Sveučilišta u Warwicku, Ujedinjena Kraljevina.
- Automatsko je i refleksivno, vođeno slijepim instinktom - kaže.
Tijekom godina koje je proveo u džunglama proučavajući orangutane u divljini Lameria je otkrio da se raspon i pojavljivanje novih vokalnih zvukova u divljih orangutana razlikuju te je nedavno izvijestio da to ovisi o gustoći lokalne populacije.
Pojavljivanje novih zvukova na cijeni je kad se pojedinac treba istaknuti pa tako čovjekoliki majmuni koji žive u područjima s visokom gustoćom populacije izražavaju svoju individualnost izraženijim i promjenjivim vokalnim zvukovima.
Pokrivači s tigrovim šarama
Lameria je u Indoneziji provodio eksperimente tako što se kretao po šumskom tlu na sve četiri prekriven pokrivačem s uzorkom tigrovih šara. Bilježeći odgovor šumskih čovjekolikih majmuna, otkrio je da majke orangutanice koje imaju mladunčad ostaju tiho kad uoče 'tigra' koji im se u vidokrugu zadrži dvije minute. One ne zovu na uzbunu još do 20 minuta nakon što tigar ode.
Iz toga je zaključio da bi neposredna vokalizacija mogla ugroziti mladog orangutana.
Sumatranski tigar može se popeti uz stablo na visinu od 10 metara u tren oka. Ako oglašavate svoju lokaciju, posebice ako imate mladunče, to bi moglo biti vrlo opasno - kaže Lameria.
Majka upozorava mladunče na opasnost vokalizacijom nakon što je tigar otišao. To mladuncu pomaže da stvori pravilnu poveznicu. Zanimljivo je to što orangutan komunicira o prošlom događaju, a ne nečemu što se odvija tu i sada.
- To je bilo u potpunosti izvan okvira unutar kojih smo razmišljali - kaže Lameria.
Otvara se mogućnost da orangutani komuniciraju o prošlim događajima, a možda čak i o budućima. Ako ta sposobnost postoji, mogućnosti za dijeljenje informacija beskonačne su.
- To bi mogla biti osobina koju su dijelili naši posljednji zajednički preci, ta sposobnost komunikacije o događajima koji se ne odvijaju tu i sada - dodaje.
Moguće je da su i drugi čovjekoliki majmuni u nekoj mjeri također sposobni za to.
- Čak i ako komunicirate o nečemu što se događa samo otprilike 20 minuta u prošlosti ili budućnosti možete od toga imati koristi. Prirodnoj selekciji potrebno je samo nešto sitno čime se može poigrati i što je može poboljšati - kaže Lameira. Možda čovjekoliki majmuni mogu komunicirati da određeno stablo ima takvo i takvo voće, iako ta sugestija ostaje u području spekulacija.
Majmunski govor
Na jugu Francuske dr. Pascal Belin proučava majmune makakije i marmozete u zatočeništvu kako bi istražio njihovu percepciju vokalizacija.
- Cilj je ovog istraživanja bolje shvatiti način kako se razvio ljudski mozak. Proučavamo ljude i još tri vrste primata - marmozete, makakije i pavijane - kako bismo bolje razumjeli razlike i sličnosti, posebice kod vokalnih komunikacija - kaže Belin, neuroznanstvenik na Sveučilištu Aix-Marseille u Francuskoj.
U sklopu jednog eksperimenta, tri su makakija bila trenirani da stoje mirno u uređaju za magnetsku rezonanciju kojim su snimani njihovi mozgovi dok su slušali desetke zvukova, uključujući vokalizacije drugih makakija.
- Kao što je slučaj s ljudskim mozgom, čini se da i makakiji i marmozeti imaju područja koja su posebno osjetljiva na konspecifične vokalizacije (one koje potječu od iste vrste) - kaže Belin.
Snimke magnetske rezonancije pokazuju koja se područja aktiviraju dok makakiji slušaju druge makakije, ali ne prirodne ili druge zvukove marmozeta. Vrlo slično područje aktivno je kad ljudi slušaju ljudske glasove.
Ako se isto područje mozga kod makakija i ljudi osvijetli kad čuju drugog pripadnika svoje vrste, to ukazuje da je to glasovno područje evoluiralo prije no što su se te vrste razdvojile na evolucijskom stablu.
Belinova hipoteza glasi da je dio mozga primata zadužen za obradu glasovnih informacija vrlo sličan te da je stoga evoluirao kod zajedničkog pretka, prije no što su se drevni ljudi poput Homo erectusa pojavili u Africi prije 2 do 3 milijuna godina.
- Iz toga možemo pretpostaviti da je posljednji zajednički predak ljudi i makakija već imao preteču tog glasovnog područja u mozgu prije 20 milijuna godina - kaže Belin.
U planu su budući eksperimenti u sklopu kojih će se upotrijebiti elektrode ugrađene u majmune kirurškim putem kako bi se moglo razlikovati koji se točno neuroni aktiviraju kad makakiji čuju drugog makakija, ali ne druge majmune ili druge zvukove ili buku.
Možda će čak biti moguće usporediti rezultate dobivene od marmozeta i makakija s rezultatima ljudi, kojima su te elektrode ugrađene iz medicinskih razloga. One se ugrađuju nekim pacijentima koji boluju od epilepsije, koji ne reagiraju na liječenje, kako bi se neurokirurzima omogućilo da bolje vide malena područja mozga koja će možda morati odstraniti.
Od takve bi se pacijenata moglo zatražiti da poslušaju istih 96 zvukova kao marmozeti i makakiji dok su na promatranju u bolnici kako bi se proučio odgovor mozga.
Kontakt sa suglasnicima
No, nisu zanimljive samo sličnosti, nego i razlike. Veliki čovjekoliki majmuni mogu svojim glasovnim aparatom proizvesti glasove nalik samoglasnicima, kao i majmuni. Međutim, samo veliki čovjekoliki majmuni i ljudi mogu proizvesti glasove nalik suglasnicima, koji se manje oslanjaju na glasovni aparat, a više na usnice.
Orangutani imaju bogati repertoar kliktaja i frktaja usnicama, koje kombiniraju s groktanjem i drugim glasovima nalik samoglasnicima.
- Oni kombiniraju glasovno dozivanje s dozivanjem bez glasa, kao i glasove nalik samoglasnicima s glasovima nalik suglasnicima. Mislimo da postoji nešto poprilično jedinstveno u vezi s tim spojem između dva različita načina dozivanja, tako snažno da je svaki jezik izgrađen na toj formuli suglasnika i samoglasnika - kaže Lameira.
Taj je repertoar sadržavao ključne građevne jedinice od kojih su naši preci počeli razvijati ono što mi danas prepoznajemo kao ljudski govor i jezik, pretpostavlja Lameira. Takve zajedničke osobine, po Lameirinom mišljenju, jedan su od načina za praćenje unatrag evolucije ljudskog govora i jezika te za razumijevanje ključnih koraka naprijed koje su naši preci poduzeli po pitanju vokalizacija i evolucije mozga.
On poziva znanstvenike koji proučavaju gorile, bonobo majmune i čimpanze da na sličan način potraže zajedničke karakteristike poput kombinacija nekih glasova nalik suglasnicima i glasova nalik samoglasnicima te dokaze komunikacije o nedavnim prošlim događajima. Istražujući naše rođake primate možda ćemo otkriti ostatke ljudskih predaka i porijeklo našeg govora i jezika današnjice.
Istraživanja u ovom članku financira EU. Ovaj je članak izvorno objavljen u časopisu Horizon, časopisu za istraživanje i inovacije EU-a.