Goran Jurić (40) iz Skakavca kraj Karlovca operni je pjevač, bas solist Državne opere Stuttgarta od 2018. godine. Prije toga šest godina bio je solist Bavarske državne opere za koju je ugovor potpisao na posljednjoj godini studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
POGLEDAJTE VIDEO: Beskućnica zlatnog glasa
Osvojio ih je glasom koji mu je priskrbio brojne domaće i međunarodne nagrade. Iako se u operu zaljubio još kao dječak, nije mislio da će mu ona biti ključan dio života.
Zapravo, otišli ste u posve drugom smjeru, zar ne?
Da, nakon gimnazije sam upisao studij kemije na PMF-u, no nakon godinu dana sam uvidio da, iako je znanost predivna i privlači me u intelektualnom smislu, ne vidim svoju budućnost u kuti i laboratoriju uz Petrijeve zdjelice i eksperimente. Tog dana kad sam se ispisao sa studija kemije, znao sam da ću biti operni pjevač.
Pa ipak, upisali ste se na Filozofski fakultet. Kako to?
Komplicirano je. Dakle, još u gimnaziji upisao sam se u pripremnu glazbenu školu koja je niža glazbena škola sažeta u dvije godine. Mi pjevači u tom smislu malo kasnimo jer čekamo da mutiramo, pa sam paralelno upisao prvu godinu fakulteta i prvi razred srednje glazbene škole. Usto, imam jako puno interesa i uz prirodne predmete zanimaju me i humanističke znanosti. Kako su libreta na talijanskom jeziku i talijanski je jezik opere, talijanistika je bila logičan izbor, a usto sam upisao studij fonetike koja se bavi govornim aparatom, mojim instrumentom. Paralelno sa studijem talijanskog jezika i književnosti te studijem fonetike završio sam glazbenu školu, te sam se upisao na Muzičku akademiju na solo pjevanje.
Kako su Vaši roditelji to prihvatili?
Ja sam dijete radničke obitelji. Moj otac je električar, a majka je bila službenica. Iako me glazba i opera zanimala od najranijih dana jer sam odrastao uz Operu Box, prema njoj nisu imali nikakav poseban stav jer sam uvijek imao dobre ocjene. Napuštanje studija kemije ih je poljuljalo, pa iako moj izbor nisu posebno odobravali, nisu mi ni branili da radim što želim. S druge strane, ja sam bio vrlo odlučan u svemu tome i ništa me nije moglo odvratiti od puta koji sam si zacrtao. Završio sam talijanski, fonetiku i solo pjevanje.
Jeste li pjevali u djetinjstvu?
Uvijek sam volio pjevati i imao sam snažan glas, a kako sam odrastao kao pravo seosko dijete, moram priznati da sam se više bavio prizemnijim stvarima, kao cijepanje drva. Imao sam vječito poderana koljena i majice umrljane sokom svježe murve koju smo krali sa susjedova drveta.
Je li Akademija ispunila Vaše snove?
Apsolutno. Imajte na umu da riječ o studiju na čiji prijemni pojedini ljudi dolaze godinama kako bi prošli, a meni je to pošlo za rukom od prve. Taj mi je studij donio puno znanja i bio sam jako ushićen njime.
A od čega ste živjeli?
Po završetku Filozofskog jedno sam vrijeme radio kao prevoditelj talijanskog jezika. Prevodio sam enciklopedije i konferencije. Talijanski jezik sam jako dobro savladao, do te mjere da vjerujem kako danas nema toga što s tog jezika ne bih mogao prevesti.
No to nije jedini jezik koji Vas zanima, zar ne?
Lingvistika me općenito zanima, pa sam se tako trudio naučiti jezik svake zemlje u kojoj sam boravio. Iako mi posao uzima puno vremena, uz rad i vježbu mom nemirnom mozgu još ostaje vremena za učenje. Recimo, dosta sam radio u Belgiji, u Flandriji u kojoj se govori nizozemski, pa sam taj jezik učio tijekom pandemije i u izolaciji. U svibnju sam radio nešto u Irskoj, pa sam počeo učiti irski. U Njemačkoj živim već 12 godina pa govorim i taj jezik, a pritom tečno znam engleski, ruski i španjolski jezik.
Mogli ste, dakle, usmjeriti karijeru na puno različitih polja....
Da, ali moje srce je u muzici. Imam puno interesa i zato sam toliko vrludao dok sam dospio do nje, ali glazba je ono u čemu se osjećam kao najkompletniji i dio nekog drugog svemira.
Pa ipak, riječ je o specifičnom svemiru. Je li bilo teško uspjeti?
Istina je da je klasična glazba nešto za što se ljudi moraju dugo školovati ako se žele time baviti, a za uspjeh je potrebna kombinacija talenta, radnih navika, sreće, ali i pristupa te živaca koji su debeli poput sajle.
Zašto?
Nema sfere u ljudskom životu u kojoj je sve blještavo i sjajno. Morate raditi sa ljudima, a oni će u svakoj prilici pokazati svoju osobnost. Tako je i u operi. Ima svakakvih ljudi, fantastičnih kolega kao i onih sa kojima privatno ne bih ni kavu popio. Ključ je u profesionalnom pristupu.
Je li bilo teško probiti se na međunarodnom planu u tom svijetu?
Ne, ni najmanje. Bio sam u pravim godinama kada sam počeo odlaziti na natjecanja i gdje god sam se pojavio osvojio bih neku nagradu. Na ovim prostorima to nije uobičajeno, ali u inozemstvu na takva natjecanja dolaze agenti u potrazi za talentima, kazališne kuće šalju svoje skaute, i tako je mene pronašao moj agent. Riječ je, na neki način, o sajmovima grla. Gdje god sam kročio, dobivao sam ponude tako da sam već prije nego što sam diplomirao u ladici imao potpisan ugovor u ansamblu u Bavarskoj državnoj operi gdje sam počeo raditi odmah nakon diplome na akademiji.
Je li bio problem što dolazite iz tako male sredine?
Kod nas u Hrvatskoj ima puno fantastičnih glasova i talenata, na tako malom podneblju išaranom različitim kulturalnim silnicama. Nama je pjesma u krvi i moram priznati da u svijetu. npr. u Njemačkoj ili Francuskoj, ne susrećem toliko talenata. Hrvatska ni po čemu nije periferna zemlja govorimo li o glazbenicima i talentima.
Je li bilo teško spakirati se pri dolasku?
Jako teško, jer mi je u Hrvatskoj bilo lijepo. I danas mi fali domovina, ali želim međunarodni rad i želim živjeti u tom velikom svijetu jer mislim da se tako mogu najbolje razvijati. Ipak, i taj svijet se nekako smanjuje kad zrakoplovom za sat vremena odletite u drugu državu na drugom kraju Europe.
Je li ta odluka motivirana i financijama?
Basevi su jako rijetka vrsta glasa i nema nas puno, deficitarni smo pa mi nikada nije manjkalo angažmana. Bitno mi je da mogu živjeti od svoga rada i glasom zarađivati svoj kruh. U Hrvatskoj postoje profesionalni solistički operni ansambli pri Hrvatskim narodnim kazalištima, što je komparativna prednost u odnosu na zemlje koje nemaju takva kazališta već kazališne kuće u kojima su svi pjevači gostujući. Vrlo je važno imati stabilno radno mjesto. Htio bih istaknuti i koliko se osjećam sretnim što mi je obrazovni sustav omogućio da završim dva fakulteta, a to gotovo da i nisam morao platiti. To je luksuz koji ljudi ne mogu ostvariti u puno bogatijim zemljama, a to mi je omogućilo da me na kraju priče bude baš briga iz kojeg društvenog sloja potječem jer si vani ogromne školarine mogu priuštiti samo djeca iz višeg društvenog sloja osim ako ne dobiju neke stipendije.
Sjećate li se prvog nastupa?
Kako ne, bilo je to na drugoj godini Muzičke akademije. Imao sam 25 godina i pjevao sam ulogu Plutona u Monteverdijevom Orfeju u zagrebačkom HNK. Mislim da su moji roditelji tek tada osvijestili da sam bio vrlo ozbiljan oko izbora karijere, a meni se s druge strane ostvario san. Zamislite, gledao sam to kao klinac na TV-u u Operi box, a sad sam na sceni i proživljavam to. Ne možete zamisliti kakav je osjećaj nastupiti uz orkestar, to se ne može opisati.
I tako je krenulo?
Da, no moram reći da me zapravo u Zagrebu otkrio Hrvatski barokni ansambl sa pokojnim maestrom Sašom Britvićem i violinisticom Laurom Vadjon koji su otkrili moj talent i omogućili mi javne nastupe.
Surađivali ste sa vrhunskim svjetskim dirigentima na glasovitim pozornicama. Je li na red došla milanska La Scala?
Još ne. Tek mi je 40, a nas baseve skoro pa do 50. godine smatraju mladim glasovima budući da najčešće pjevamo uloge svećenika, staraca, božanstava, kraljeva. Ima još puno kazališta u kojima bih volio gostovati i uloga koje bih htio otpjevati, a svakako mi je ogromna želja da nastupim i u milanskoj Scali.
No nastupili ste u Metropolitanu?
To je bilo gotovo izvantjelesno iskustvo. Debitirao sam ondje lani, u jesen 2022. godine ulogom Svećenika u operi "Lady Macbeth Mcenskog okruga" Dmitrija Šostakoviča. Nisam mogao vjerovati koliko sam brzo došao do ostvarenja sna svakog pjevača, a kad sam dobio taj angažman, pao sam na pod od sreće i uzbuđenja. To je kao da ste sportaš i završite na Olimpijadi. Ne mora se objašnjavati što je Metropolitan. Teško je riječima opisati koliko sam bio počašćen i sretan. Kako je bilo vrijeme pandemije, strahovao sam od otkazivanja i karantene, pa si nisam dopustio radost sve dok nisam izašao iz zrakoplova u NYC.
Koja Vam je uloga najdraža?
Teško je razdvojiti ih... U klasičnoj glazbi postoji puno pravaca i epoha, a ja se nekako najbolje osjećam u vremenu romantizma te posebno volim Verdijeve i Wagnerove opere te opere slavenskih skladatelja jer mislim da moj glas u njima najbolje zvuči. U tom kontekstu izdvojio bih Filipa u Verdijevom Don Carlosu, Wotana u Wagnerovom Ranjenom zlatu te Mendoze u Zarukama u samostanu Prokofjeva. S druge strane, volim izlete i u Mozartove uloge, a posebno se veselim i suvremenim ulogama.
Uskoro Vas očekujemo i u Zagrebu, zar ne?
Da, krajem studenog dolazim u HNK gdje ću pjevati ulogu Sulejmana Velikog u operi Nikola Šubić Zrinski Ivana Zajca.
Dolazite li često u Hrvatsku?
Kad god uspijem. Iskreno, najviše se radujem kolovozu i ljetu na moru. Nema zvuka do zrikavaca i te boje i mirisa mora nigdje na svijetu, a onda na plaži je dovoljno da navučem natikače i prebacim ručnik preko ramena kako bih bio sasvim običan dečko. Nema tih Bahama ni Tajlanda koji se s tim mogu mjeriti i od toga nema većeg luksuza.