Kad sam se počeo baviti onkologijom, kolege su se šalili da sam se odlučio specijalizirati za svećenika.
To je bila grana medicine u kojoj su pacijenti uglavnom umirali. Nismo imali mogućnosti za dobru dijagnostiku pa se znam našaliti da sam onkologiju počeo specijalizirati još u ‘kameno doba’, priča nam onkolog prim. dr. Egidio Ćepulić.
Najčešće vrste raka kod Hrvata
Prema zadnjim službenim podacima Registra za rak pri HZJZ-u, u Hrvatskoj su 2014. od zloćudnih bolesti oboljele 21.434 osobe, 11.389 muškaraca i 10.045 žena. Kad je riječ o smrtnosti, podaci pokazuju da je 2015. od malignih bolesti umrlo 14.012 ljudi.
Neki od ranih pokazatelja raka su: otežano disanje ili nedostatak zraka, kronični kašalj ili bol u prsima, česte groznice ili infekcije, poteškoće s gutanjem, pretjerano pojavljivanje modrica ili krvarenje koje ne prestaje, rektalno krvarenje ili krv u stolici, neobjašnjivo mršavljenje, crvene, bolne i natečene grudi, promjene na koži koje ne nestaju i bol u leđima ili nižoj desnoj strani leđa
Otkrivaje raka danas
- Danas je drugačije, više znamo o karcinomu i razvile su se kvalitetne metode liječenja, pa bih rekao da liječenju nekih vrsta raka pristupamo kao što su se nekad liječile kronične bolesti - dodaje dr. Ćepulić, koji se liječenjem karcinoma aktivno bavi 46 godina.
Sad već osjeća da bi “bilo dosta”, pa se u 72. godini priprema za zatvaranje privatne ordinacije te se veseli što će imati više vremena posvetiti se velikom vrtu u blizini Slovenije, iako će dvaput tjedno ipak voditi svoje stare pacijente.
Danas više ljudi boluje od te zloćudne bolesti nego prije 50 godina, koji su uzroci?
Učestalost različitih vrsta raka danas je veća nego prije 50-ak godina radi toga jer su i zagađenja okoliša veća. Danas imamo puno više štetnih spojeva u prehrani, primjerice konzervansa.
Znamo da je štetno i izlaganje suncu, tu su i zagađenja, kao što je pojačani promet, odnosno udisanje benzinskih para. Pušenje je također jedan od važnih čimbenika. Uzrok je ne samo karcinoma pluća, nego i brojnih drugih lokalizacija raka.
Na učestaliju pojavu raka utječu i pesticidi za koje je dokazano da mogu biti kancerogeni. Svi imamo mobitele, koristimo ultrakratke valove za kuhanje, imamo niz uređaja koji zrače...
Živimo nezdravim životom, koliko god mislili da je danas ljepši. Treba uzeti u obzir da postoji i niz stvari o čijem štetnom djelovanju još ne znamo dovoljno, odnosno ako i postoji neka sumnja, industrija se štiti i ne dopušta da informacije izađu na vidjelo.
Znamo i da nasljedni faktor može imati utjecaj. Možemo testirati gene i saznati jesmo li pod povećanim rizikom. Trebamo li to?
Nema dileme oko toga da i genetika ima utjecaja, što se u prvom redu odnosi na dva gena koja se povezuju s karcinomom dojke, koji se nazivaju BRCA 1 i BRCA 2. To su i geni koji se povezuju uz rak jajnika, a postoje i oni koji upućuju na rizik od raka prostate. Važno je pratiti obiteljsku situaciju.
Ako imate dva člana obitelji koji su imali karcinom prostate, šansa da ga dobijete je dva puta veća nego u ljudi koji nemaju takav slučaj. Ako ima više članova obitelji, ta je mogućnost i pet puta veća. Žene koje u obitelji imaju nekoga s rakom dojke imaju vjerojatniju genetsku uvjetovanost.
Za te pacijente itekako ima smisla pratiti genetiku. Kad vidim da žena ima tetku koja je s 39 godina imala dijagnozu raka dojke ili majku koja je imala tu dijagnozu s 45, savjetujem da se napravi genetsko testiranje.
To ne znači da odmah trebate razmišljati o operaciji odstranjivanja dojki, kao što je to napravila Angelina Jolie, nego da morate češće kontrolirati zdravlje. Treba se držati redovitih godišnjih pregleda jer je kod raka dojke liječenje puno uspješnije ako se otkrije rano.
Inicijator ste kampanje ‘Sve za njega’, kojom se naglašava važnost ranog otkrivanja i kod raka prostate.
Rano otkrivanje raka prostate dovodi do 97-98 posto šansi za izlječenje. I za mnoge druge vrste raka je to važno, među ostalim kod karcinoma gastrotrakta, posebno debelog crijeva, kod kojega je jedan od simptoma krv u stolici.
U tom procesu bi jako važnu ulogu trebali igrati liječnici opće prakse, jer se pacijenti najčešće javljaju njima, sa simptomima koje ponekad prepoznaju, a ponekad i ne.
Nije rijetkost da se pacijenti dugotrajno liječe različitim terapijama bez učinka. Trebali bismo inzistirati da liječnici opće prakse dobiju puno više saznanja o tome koji su sve simptomi karcinoma. Oni često znaju povijest bolesti cijele obitelj, a to im omogućuje lakšu spoznaju o mogućim nasljednim oblicima raka.
Koliko često svojim pacijentima morate priopćiti da imaju rak i jeste li direktni?
Najčešće se susrećem s tumorima dojki, i to se događa barem jednom do dva puta mjesečno. Kod toga sam vrlo direktan jer mi se jednom davno dogodilo da nisam bio siguran u nalaz pa sam pacijentici uvijeno rekao samo to da treba doći na kontrolu za sedam ili 10 dana.
Došla je za nekoliko mjeseci, u gorem stanju. Tad mi je rekla: ‘Da ste mi rekli da je tako loše, došla bih odmah’. A ja sam računao da je bolje ne reći odmah, dok za sedam dana ne razjasnimo dijagnozu.
Od tada nikad ne govorim uvijeno, osim ako me obitelj ne upozori da to zbog psihičkog stanja treba učiniti. Naravno, ne kažem da je riječ o karcinomu prije nego što sam u to siguran, ali kažem da nalaz upućuje na to.
Kako to pacijenti primaju?
Ako čovjeku kažete samo imaš karcinom i ništa više, onda će to sigurno primiti tragično. No ako odmah kažete i kolike su šanse za izlječenje i objasnite da karcinom danas nastojimo liječiti kao kroničnu bolest – kao što smo nekad liječili tuberkulozu – onda to pacijenti prihvate relativno dobro.
Pacijentima nastojim pomoći i za dalje. Pomognem im ugovoriti dodatne preglede i operaciju, objasnim što ih čeka i kažem kako se vidimo kad završi ta faza liječenja da vidimo što dalje.
Kad tako postupate, onda ljudi prime informacije bez velike panike. Pacijent, osim toga, mora osjetiti da vi imate dozu optimizma, da vi vjerujete u to što ste rekli te je onda i njemu lakše.
Jednog dana ste i sebi očitali povišeni test PSA. Kako to izgleda kad dr. Egidio Ćepulić primi Egidija i razgovara s njim o dijagnozi?
Prostatom se bavim od 1976. i godinama sam bio jedini liječnik koji je prostate s karcinomom zračio. U to vrijeme su me neki urolozi napadali da to nema smisla. No svijest o mogućnosti zračenja prostate polako se mijenjala i danas je to jedna od lokalizacija karcinoma koje se vrlo uspješno zrače.
Ponekad sam u šali znao reći, ako trebam oboljeti od nečega, neka to bude karcinom prostate, jer njega dobro poznajem i imam iskustva u liječenju. To se i dogodilo. Jedino što me ‘zaribalo’ bilo je to što je to bio jedan od najgorih tipova bolesti po malignosti.
Da se našalimo, dr. Ćepulić je Ćepuliću rekao da ostane psihički stabilan jer su takvi tumori izlječivi. I uspio sam u tome da ni ja ni moja obitelj dijagnozom ne budemo opeterećeni ni u jednom trenutku. Ponašao sam se, a i danas se ponašam, kao da tu dijagnozu nemam.
Kad sam prolazio terapiju zračenjem, svako jutro bih oko sedam sati bio na terapiji u bolnici, a već oko osam sam počinjao raditi s pacijentima. Mislim da je pomoglo upravo to što uopće nisam osjećao bitnu razliku u životu. Nikad se nisam dao u razmišljanje u stilu: ‘Stari, ti ćeš možda umrijeti’. Bilo je to prije 11 godina, evo me, tu sam.
I svojim pacijenticama savjetujete da se odmah vrate na posao?
Vjerujem da je jako važno da se čovjek vrati u svakodnevicu, da se kreće među ljudima i nastavi živjeti kao što je živio prije bolesti. Pritom ne smijete dopustiti da vas ljudi sažalijevaju, da vam govore o prijatelju koji je imao isti rak i nije preživio. Takve razgovore odmah prekinite. I nastojte živjeti normalno.
Recimo, nisam pobornik toga da zbog bolesti drastično mijenjamo način prehrane. Ako to učinite, upustit ćete se u razmišljanje o tome što sve ne smijete jesti ‘zbog bolesti’ i tako se stalno vraćate u tu frekvenciju. A to ne pridonosi izlječenju.
Je li stres jedan od glavnih okidača za pojavu karcinoma, pa i jedan od faktora koji može bitno utjecati na liječenje?
Na početku karijere, 1972., došla mi je pacijentica koja se 1951. liječila od karcinoma dojke, s metastazama od lubanje do nožnog prsta. Ispostavilo se da joj je 12 mjeseci prije dolaska umro suprug, a samo šest mjeseci prije izgubila je sina jedinca, kojeg je pregazio automobil. I ona i suprug bili su jedinci, dakle izostala je podrška koju bi joj mogla pružiti neka bliska osoba i nije više imala razloga za život.
Umrla je i inzistirao sam na tome da se napravi obdukcija. Usporedili smo to s tumorom iz 1951. i pokazalo se da je riječ o morfološki istom tumoru. Njezin je tumor ‘potiho’ živio 21 godinu i u trenutku kad je organizam doživio psihički stres, došlo je do pormećaja u mehanizmima u tijelu koji su ga držali pod kontrolom.
Danas još ne znamo dovoljno o tome kako stres djeluje na organizam pa je teško reći kako se boriti protiv njega. Bilo bi najbolje izbjegavati stresne situacije, no danas je to nemoguće. Kod svakodnevnog stresa ponekad može pomoći sve ono što radimo za jačanje imuniteta, da se povrati balans, no kad su ozbiljne situacije u pitanju, svakako treba potražiti pomoć psihologa i bližnjih.
Jednom ste u dijagnostici zatražili pomoć radiestezista. Što općenito mislite o alternativi u dijagnostici, ali i u liječenju?
Riječ je slučaju kad nismo mogli postaviti dijagnozu pa sam zaključio da radiestezist možda može pomoći. Kad je u pitanju radiestezija, puno puta sam se u životu uvjerio da je korisna.
Kad sam došao u određenu životnu dob, shvatio sam da sam trebao puno češće koristiti radiesteziste kad nismo imali tako kvalitetne dijagnostičke aparate kao danas, kad nismo imali CT, ni magnete, ni PT/CT, nego smo bili osuđeni samo na rendgen i vlastite prste, odnosno opip. Ne bih odbacio alternativu, iz nje treba izvući ono za što imamo pokazatelje da može koristiti.
Prije nekoliko dana čuo sam za novi alternativni preparat za liječenje karcinoma - ljuti pelin, to je najnoviji štos. Bio je tu i mačji nokat, jedna biljka iz južne Amerike, pa kazahstanske marelice, sušeni kozji limfni čvorovi, što se prodavalo uz tezu kako koza nikad ne boluje od karcinoma.
Od početka karijere čuo sam za mnoge pripravke koji su ‘korisni’, pri čemu se nikad nije pokazalo da bilo što od toga ima bilo kakav utjecaj na bolest. Spominjale su se i različite gljive, danas se govori i o kanabisu, s tim da su neke od tih stvari i skupe, a i dalje nema dokaza da pomažu u liječenju. Zato pacijentima obično kažem ovako: ‘Kad mi završimo vaše liječenje, uzimajte što hoćete, ali nemojte zaboraviti redovite kontrole’.
Dogodilo mi se nekoliko puta da čovjek koji započne s alternativom odustane od liječenja, pa dođe k nama u katastrofalnom stanju. Imao sam slučaj mlade žene s karcinomom dojke koja se ‘liječila’ kanabisom. Kad je došla, bio sam šokiran time koliko metastaza se proširilo po tijelu i više nije bilo pomoći.
Stvar je u tome da prva tri, četiri mjeseca možda djeluje placebo efekt, no kasnije se bolest ponovno razmaše. Ne bih odbacio alternativu, no treba koristiti ono za što je dokazano pozitivno djelovanje, uz kontrolu liječnika.