Ljudi iz Dalmacije su najveći elitisti po pitanju mora. 

Šporko je. Toplo je. Hladno je. Ima trave. Nema trave. Pijesak je. Kamen je. Oštro je. Plitko je. Duboko je. Ima previše ljudi. Nema dovoljno ljudi. Ako je plaža nedajbože izvan Dalmacije, taj komad mora se sumnjičavo gleda, ispituje, provjerava i naposljetku, vjerojatno izbjegava.

Recimo, danas sam cijeli dan landrao po Rabu. Bilo je užareno, kotrljao sam se po tom otoku kao jaje po vreloj tavi. Jedva sam čekao kraj posla da zgulim odjeću i bacim se u osvježavajuće, bistro, modro more. 

Nisam to učinio. Godinu dana čekam te valove, ljubomorno gledam one 'Sezona otvorena' slike s na Fejsu, ali danas se svejedno nisam okupao.

Tabanao sam valjda kilometrima po rapskoj šetnici, uz plaže na kojima se valjao domaći i strani svijet. Gledao sam te ružičaste kontinentalce, Zagrepčane, Bosance, Čehe i Austrijance. Tako sretni i neopterećeni, izležavali su se na oblucima, pljuskali u plićaku i nespretno plivali negdje u daljini.

Ma kakvi, nema šanse da uđem u to. Kakvo je to more? Kakva je to plaža? Kakvo je to blatnjavo dno, te travurine, ti betonski mulovi? Zašto su barke toliko blizu? Zašto su ljudi toliko blizu? Zašto, o zašto, more nije normalno kao u Dalmaciji?

Glupi, iracionalni elitizam mi se osvetio na najprikladniji mogući način. Izgorio sam na suncu, i to samo djelomično. Kad skinem majicu, izgledam kao da je još uvijek nosim. Ta vrsta izgorenosti. Bauštelska. Boli me svaki milimetar kože. Jaučem dok tipkam. Ne znam kako ću zaspati večeras. Na kraju ću se ipak okupati. U vlastitom znoju.

Više crtica ovog autora pročitajte OVDJE.