Kao i u većini obitelji i kod nas doma se pojavio problem 'buljenja' u ekrane. Iako to još nije prešlo u pravi problem, nikako nisam željela da uopće stignemo do 'granice pucanja'. Kćer od osam godina, pa i sin od dvije, bi najradije sve svoje vrijeme provodili pred televizijom i ostalim ekranima.
POGLEDAJTE VIDEO: Oaza za lisice
Tijekom zime, kad je izbor ograničen, trudim se zabaviti ih igranjem društvenih igara, plesom, pjevanjem, zajedničkom pripremom kolača i raznih jela, pa i crtanjem ili farbanjem zidova koristeći razne boje i dekoracije. Naravno, onoliko koliko je to moguće s obzirom na godine i mogućnosti koje imamo.
Ove godine, kako je vrijeme u travnju polako počelo sličiti na pravo lijepo proljetno vrijeme, odlučila sam napraviti promjenu. Mali test. Ove godine ćemo zasaditi vrt – zajedno. Moji klinci i ja. I tako je počelo…
Iako je u početku bilo mnoštvo prigovora od osmogodišnjakinje 'kojoj se neee da' sa svakim izlaskom iz kuće otpor je bio sve manji, a očekivanja veća. Nisam željela da osjećaju prisilu pa nisam postavljala nikakva pravila, ali padali su svakakvi dogovori u stilu: 'Ako ti pomognem, mogu li…'. No, s vremenom i toga je nestalo jer se pojavilo nešto drugo – navika, zabava i osjećaj ponosa.
U početku trebalo je okrenuti zemlju. Svatko tko kaže da djeca ne mogu uzeti manju lopatu i zabiti ju u zemlju i okrenuti komadić zemlje – je u krivu. Mogu, samo što je to nešto novo i stvara se otpor. Ali nakon nešto natezanja, zemlja je okrenuta. Uz to, iznijeli smo van i mali radio koji je stalno bio upaljen pa smo često uz rad u vrtu imali i 'male nastupe' uz glazbu koja nam se sviđala.
Neki (čitaj onaj najmanji) su najviše skakali i mrdali se u ritmu glazbe, pa ponekad i gazeći tamo gdje ne bi trebalo, ali nema veze. Bili su vani, na čistom zraku i radili nešto fizički.
Dok sam najveći posao ja obavljala – okretala zemlju i čupala tvrdoglavi korov, njima sam kupila dva para vrtnih rukavica, dala manje lopatice i grabljice i dala zadatak usitnjavanja zemlje i čupkanja manjeg korova. Usput je počupano i nešto mladica malina, ali nema veze. Čučali su uz zemlju, šetali se, skakali i povremeno zanovijetali (a neki bi samo potiho otišli kod bake na crtić). Trudila sam se da svaki dan budemo vani po sat, dva, ali to naravno, nije bilo uvijek moguće.
Uz pripremu zemlje ove godine sam odlučila dio vrta zasaditi sa svojim flancima, a dio kupiti. Kako sam se prilično kasno odlučila za vrt, odlučila sam kupiti sjeme svakakvog povrća i voća, ali sam se pripremila i kupovati flance ako sjeme ne proklija ili ako mi se učini da će trebati sto godina do prvih plodova.
Sijanje je za djecu radost, kao i naknadno zalijevanje. Posijali smo svega. Nešto u stakleniku u male posudice, a nešto odmah u vrt.
Sijanje je isto bilo prilično zanimljiv pothvat s dvoje klinaca. Jedna od tih avantura je izgledala otprilike ovako: Ja ću napraviti gredicu, a ti potegni s lopaticom ravne crte s otprilike dužinom podlaktice između redova. Redovi su bili sve samo ne ravni, ali su bili kreativni rad moje kćeri. Posijala je dvije vrste blitve, mrkvu, matovilac, mahune te posadila flance kelja, poriluka i salate. Svi smo sudjelovali u sađenju, naravno, prema svojim mogućnostima. Moj sin je većinu vremena provodio čučeći pored nas i gledajući i tu i tamo izvlačeći pokoji flanac iz zemlje.
Svi smo zalijevali - svatko je dobio svoju malu kanticu i uredno zalijevao sjeme u malim posudicama i vrtu. Često su se zemlja i sjeme iz posudica znali preliti van jer je uzbuđenje najmlađeg člana obitelji bilo preveliko, a godina još premalo, da bi to napravio kako treba. Ali, nema veze, on je bio sretan što je sudjelovao i to je bilo bitno. A tek kad su biljke počele nicati, to je bilo posebno veselje.
- Mama, gle! – viknuo bi i pokazao mi na malu biljku, ponekad plješćući i skačući.
Uskoro su proklijale i druge biljke u stakleniku, a presađivanje njih je bilo 'izuzetno' iskustvo.
Moj sin, za kojeg sam ranije napisala da ima dvije godine, je u svom veselju otprilike pola flanaca počupao i strgao, ali srećom toliko smo posijali da nije nedostajalo. Sadnja im je bila najnapornija od svega i tih dana su oboje znali zaspati čim bi legli u krevet.
Čupanje korova i povremeni rad s motikom se pokazao kao najnaporniji dio posla, koji nitko nije želio obavljati. Rekla sam, u redu, nećete vi, budem ja sama.
- Ali, da bude jasno, vjerojatno će mi trebati puno duže ako ću to raditi sama, nego da radimo zajedno, pa nisam sigurna hoćemo li kasnije stići na slatkač, u park ili što već je bilo u planu – znala sam reći.
Ipak se na kraju moja kćer odlučila pomoći, koliko je mogla, bez pritiska. Malo smo pričale, malo se smijale, a malo radile. Bitno je da nije osjećala da nešto mora biti gotovo do tad i tad ili da netko mora nešto napraviti. Sve smo radili zajedno, najbolje što smo znali, a usput pričali, plesali, pa ponekad i zapjevali.
Iako se iz prve činilo da neće biti nešto od vrta, s vremenom je sve pozelenilo. Dio biljaka je neslavno završilo jer kod čupkanja djeca nisu bila sigurna što je što pa bi ponekad iščupali blitvu ili mladu mahunu.
- Ovo je korov, a ovo je mlada biljka mahune – znala sam uzeti biljke u ruke i pokazivati im kako koja biljka izgleda.
Nekako iz tjedna u tjedan vrt je napredovao, a zadnji vikend smo jeli hladnu salatu od mahuna iz vrta, pa zelenu salatu, u subotu sam radila varivo od kelja, i uz sve to već više puta pobrala maline. Dio se pojeo, a dio zamrznuo za kolače. Uz to smo zamrznuli 6 porcija žutih i zelenih mahuna po pola kile i napravili slanu pitu od sira i blitve, te više puta blitvu kao prilog uz meso.
Sama ideja da mogu sami otići u vrt i pobrati blitvu (koju su prije puno teže jeli nego sad, iako i dalje nije među top jelima), salatu ili maline i ribizl za Smoothieje, im je zabavna pa ih često ulovim kako pikaju po vrtu i beru slatke maline ili me traže vrećicu u koju će staviti nabrane listove salate i donijeti mi u kuhinju.
Mali test se pokazao dobrom idejom. Evo zašto:
- Iako je u početku bilo otpora, s vremenom su se svi navikli biti vani za zraku i nešto fizički raditi. U prenesenom značenju: odlijepili su se od televizije.
- Bio težak ili lagan posao, kad ste zajedno, posao je zabavniji, a djeci treba samo malo poticaja da se pridruže.
- Kao roditelj moraš biti uporan i primjer. Bilo je dana kad sam sama znala izaći u vrt a njih dvoje su me gledali s balkona. Samo par puta se dogodilo da se na kraju nisu spustili k meni u vrt i pomogli s malim zadacima.
- Uz samo malo novaca danih za sjeme i flance imamo vrt koji će davati povrća (osim u slučaju vremenske nepogode) do kraja ljeta, a i za zimu jer već sad zamrzavamo.
- Čak i najmlađi mogu sudjelovati u radovima u vrtu. Ako im odvojite njihovu malu gredicu na kojoj oni 'operiraju' radost i volja za rad u vrtu će biti puno veća.
- Ne znam je li to posljedica samo veće fizičke aktivnosti, ali otkad radimo u vrtu moja kćer je bila samo jednom bolesna i to vrlo kratko.
- Sve u svemu, mobitel i televizija su pali u drugi plan. Iako i dalje stiže masa poruka i mobitel stalno zvoni, čini mi se da je mobitel puno češće na punjaču nego u rukama moje kćeri.
- Radio je postao puno 'popularniji' i sad se već pali umjesto televizije kad smo i u kući i na terasi. Također, dobra investicija je bio i bluetooth zvučnik koji se koristi za puštanje playliste koju je moja kćer napravila za rad u vrtu.
I na kraju, dani kad sam se osjećala najumornijom i kad sam bila potpuno iscrpljena su mi se naglo poboljšali kad bih izašla u vrt. Zelenilo, mirisi, taj osjećaj da je vrijeme stalo kad se čučneš i počneš čupkati korov su mi postali poput meditacije. Odvojila sam se od kompjutera, telefona i ostalih elektroničkih naprava.
Ta doza zelenila u životu kao da mi je stvorila dodatnu snagu. A u društvu ekipe kakvu ja imam, to je ispalo najbolje moguće provedeno vrijeme - i to višestruko korisno.