Kada je kupio staru 'švapsku' kuću iz 30-tih godina prošlog stoljeća koju su, u centru Osijeka, krasili veliki starinski trokrilni prozor i visoki stropovi, Zoran Šimunović (36) je znao da će njegov smisao za umjetnost koju već godinama živi od te kuće učiniti pravu malu veselu i toplu obiteljsku oazu za njegovu tročlanu obitelj.
Šimunović je jedan od ponajboljih hrvatskih slikara novije generacije, ujedno i kustos Muzeja u Vukovaru, koji već svojom pojavom ostavlja dojam osobenjaka i otkačenjaka jer mu je i njegova vlastita koža platno na kojemu izražava svoju osobitost kroz tetovaže. On i supruga Ivana kupili su kuću prije godinu i pol dana, doselili u nju iz Nuštra, odakle potječu, i započeli život Esskerea u velikom stilu.
- Kuća je kvalitetno građena. Originalno je imala samo prizemlje ali joj je prošla vlasnica, inače etnologinja, srušila unutarnje zidove i osmislila nove prostorije. Odlučila je izvana zadržati izgled tih starinskih prozora što kući daje poseban šarm. Također je zadržala starinska vrata unutar kuće koje je restaurirala. Stavila je i podno grijanje i takvu izolaciju da kuća ima B energetski certifikat, što je neobično za ovako stare kuće. Kuća ima i potkrovlje, podrum i dvorište koje vlasnica nije stigla urediti pa je to nama dalo mogućnost da tome damo svoj štih - kaže Šimunović dodajući kako su se prilikom uređenja on i supruga rukovodili mišlju da sve u njoj mora odisati domom, uspomenama, biti spoj tradicije i modernog.
U prizemlju je spavaća soba, dnevni boravak, kuhinja sa blagovaonicom, toalet, ostava i vanjska terasa. Podrum je cigleni, pod svodovima, i oni ga pretvaraju u vinski i za goste obzirom da vole fina vina i društvo. U cijelom potkrovlju koji je koncipiran kao otvoreni prostor je umjetnički studio atelier čije je uređenje djelomično financirano od strane Ministarstva kulture u sklopu svog projekta prema umjetnicima koji je Šimunović dobio na natječaju.
Ulaskom u njega dobivate dojam ulaska u zen zonu u kojoj prevladavaju slikarska platna, boje, mir i tišina. Natkrivena terasa i vrt se prirodno vežu na kuću. U vrtu su posadili stabla koja će ih rastom sakriti od susjeda, ukrasne grmove i cvijeće, ali i vertikalni vrt.
- Kuća nije gotova i mislim da neće nikada ni biti jer volimo stalnu dinamiku u prostoru. Velik dio namještaja smo donijeli iz naših obiteljskih kuća, malo ga prebrusili, prebojali. Dio smo kupili i na buvljacima. Radi se o starinskom, odlično sačuvanom i stilskom namještaju koji se dobro uklopio u našu viziju stare-moderne kuće. Sve što je skupo nije nužno dobro i lijepo jer, eto, u kući imamo dosta skupe komade, ali i one koji koštaju doslovno par kuna. Taj stari namještaj uklopili smo u neke moderne komade koje imamo, čak i stilske s potpisom jer volimo dizajnerski namještaj ali ga ne volimo po čitavoj kući. Volimo da sve izgleda pomalo otkačeno - kažu Ivana i Zoran koji na svakom zidu ili polici imaju neku svoju uspomenu.
Sve se dobro složilo u zanimljiv kolorit kojime odiše cijela kuća i kada uđete u taj prostor sasvim vam je jasno da u njemu žive umjetnici i štovatelji umjetnosti. Zoran se pohvalio i improviziranim komadima kao što je 'đipsi luster'.
- Stalno imam potrebu nešto mijenjati, seljakati, dodavati, oduzimati. Tako je i ovaj starinski luster od kristala, koji je zapravo premalen za prostor dnevne sobe. Nabacao sam na njega nabacao šarene ogrlice i perje. Sada je totalno podigao cijeli prostor i svi ga primijete. Zato se zove đipsi - smijući se kaže.
- Nismo htjeli nikome platiti uređenje kuće nego smo to željeli sami; kad uđemo u kuću, da je to naše. Sve što nas okružuje su naše uspomene iz djetinjstva. Imamo puno likovnih radova od prijatelja, renomiranih umjetnika iz cijele Hrvatske i BiH. Na zidu vise jako stari opanci od bake, naše igračke koje je sada naslijedio naš sin, čak i igračke od našeg od psa Grete. Medo na zidu bio je od moje mame kada je bila beba, potom je bio moj, a sada je trebao biti od sina, no u tako je lošem stanju da ga ne smijemo više niti jednom oprati. Za sve smo vezani i za nas to nema cijenu - kaže Ivana dodajući kako umjetnost u kući prva dolazi do izražaja ali sve je pomalo otkačeno i neobično.
Jedino je kuhinja u kući totalni high tech, od poda do stropa. Čini se kao obloženi zid jer je mat boje. U nju su skriveni svi kućanski aparati osim, dakako, ploče za kuhanje i sudopera. Visoka je 3 metra pa se u gornje dijelove penje pokretnim ukrasnim ljestvama. Stakleni stol za ručavanje krase dizajnerske Calligaris prozirne stolice.
Na centralnom mjestu u dnevnoj sobi je velika kutna garnitura postavljena tako da vizualno, kroz širom otvorena vrata poziva svakog gosta u interijer. To su druželjubivi domaćini i htjeli postići. Svi su prostori u kući zbog velikih starinskih prozora okupani suncem i svjetlošću. Iako ima vrata, kuća ostavlja dojam otvorenog prostora i to samo zato da bi se njihov pomalo neobični ljubimac Greta, pas jazavčar, mogla neometano kretati. Naime, Greta je invalid.
- Kupili smo je 2013. na tržnici. Bila je zdrava, ali hiperaktivna. Nakon godinu i par mjeseci je skočila sa kreveta i pukla su joj tri kičmena diska. Veterinar ju je jedva spasio. U kući se kreće bez kolica jer joj ne trebaju, ali ih stavimo kada idemo van u šetnju. Naručili smo joj kolica iz Americe, military look, prava ortopedska na kojima može i vršiti nuždu. Od tada ne može ni lajati, odnosno, laje veoma tiho - kaže Ivana dodajući kako im je ona, do dolaska malenog sina Oskara prije šest mjeseci, bila kao dijete. Greti su davali tek par godina života, ali je nadživjela sve prognoze. U početku je bila ljubomorna na Oskarove zvečke, ali se sada najviše voli igrati sa njime.