Ima na selu ljubavi i romantike, ali ima i jako puno posla. No sve se stigne, a život u gradu ne bih mogla ni zamisliti, uz široki osmijeh priča nam Jelena Grčević (28), koja se u Gradec Pokupski doselila iz Čeha, sela pokraj Zagreba.
POGLEDAJTE VIDEO:
No u tom selu, pojasnila je, nitko se nije bavio proizvodnjom i poljoprivredom ni dok je bila djevojčica, a jedine životinje koje su ljudi uzgajali bile su kokoši. U Zagrebu se školovala za pedikerku i frizerku, a nešto prije mature upoznala je supruga.
- Upoznali smo se prije 10 godina u disko klubu, na prvi pogled je proradila kemija i svidjeli smo se jedno drugome. Hodali smo dvije godine, a onda je spontano došao i brak - nastavlja Damir Grčević (33), koji je uz roditelje odrastao na farmi koza.
Njegovi roditelji počeli su proizvoditi kozji sir prije više od 40 godina jer su u tome prepoznali potencijal, a uz petero djece život na selu uz vlastitu proizvodnju činio im se idiličnim. Osvajali su brojne nagrade za sireve, širili tržište te zahvaljujući tome sagradili kuću i othranili djecu.
No nitko od djece nije se planirao nastaviti baviti njihovim poslom pa im je zasjalo sunce kad je na vrata stigla Damirova tadašnja djevojka, a današnja supruga.
- Dolazila sam k njemu još dok smo hodali i jednostavno me sve to privuklo. Koze su predivne, a kozlići su preslatki i više slične kućnim ljubimcima nego domaćim životinjama. Bilo mi je komplicirano kad sam se zaposlila putovati svaki dan na posao. Kad sam se doselila Damiru nakon svadbe, prije osam godina, shvatila sam da uživam u proizvodnji sira i bavljenju seoskim gospodarstvom - nastavila je Jelena i kazala kako je morala puno toga naučiti jer nije imala znanja kako se brinuti o životinjama ni kako proizvesti sir. No danas je u tome vrlo uspješna. Čak toliko da su svekar i svekrva na snahu odlučili prepisati cijeli OPG, te ga ona od 2015. godine službeno vodi. Dapače, pokrenula je inicijativu da prošire štalu i nabave automatsku muzilicu za koze, pa su povukli i novac iz europskih fondova. Gospodarstvom se bave ona i svekrva Sanja, dok su Damir i svekar Ivan posvećeni poljoprivredi na polju te sadnji biljaka za prehranu koza.
– Jako smo ponosni što smo naše gospodarstvo koncipirali tako da imamo vlastitu proizvodnju hrane te cjeloviti proces proizvodnje, što znači da naš proces funkcionira od njive do stola – pohvalio se Damir, inače zaposlen kao profesionalni vozač.
On rano ustaje i odlazi na posao, dok svekrva i Jelena kreću s poslom. Ima dvoje djece, Tea (7) i Lea (4) koji uživaju u igri s kozama.
– Svekrva se budi oko pet ujutro kako bi pomuzla koze. Ja ustajem oko šest i najprije nahranim koze, a zatim se vraćam u kuću i spremam Tea za školu. Škola mu je udaljena oko pet kilometara, a imamo sreće jer kroz selo prolazi školski autobus i skuplja djecu, tako da ga pripremim za odlazak i ispratim. Njemu je to sve zanimljivo i veselo jer se tijekom vožnje druži s vršnjacima i prijateljima. U selu ima puno djece pa se često igraju i svi se međusobno poznaju. Kad sam ga ispratila u školu, uzimam mlijeko koje je svekrva pomuzla i kuham sir – opisuje nam svoj dan Jelena ističući kako si svi međusobno pomažu oko svih poslova i svi sve rade.
Kad završi s kuhanjem sira, kreće s kuhanjem ručka za obitelj i igru s najmlađim Leom.
– Ne idem u vrtić jer me čuvaju mama i baka, ali jako volim naše kozliće. Imam više svojih, a najdraža mi je Bela. Hranim je mlijekom i puno mazim – odgovoran je dječak koji se ne libi štale ni brige o životinjama.
Stariji Teo je ipak suzdržaniji i svu zabavu oko domaćinstva prepušta mlađem bratu, jer on se vraća iz škole kad mama spremi ručak. Slijedi pisanje zadaće i igra, a zatim mama opet oko 16 sati odlazi u štalu kako bi nahranila životinje, pomuzla ih i skuhala sir. – Svinje su za naše potrebe, dok koze daju mlijeko za sir. Jariće prodajemo, a jedini koji se specijalizirao za klanje je svekar Ivan – nastavila je Jelena. Nakon toga ima vremena za kavu sa svekrom i svekrvom, a onda se i suprug vraća s posla.
- Činjenica jest da od našeg gospodarstva svi možemo lijepo živjeti, no dobar je osjećaj kad vam na račun sjedne plaća. Posao mi je blizu tako da ponekad odem biciklom, a kao profesionalni vozač putujem po cijeloj Hrvatskoj. Nakon posla bavim se uzgojem kukuruza i trave za sijeno za naše koze – nastavlja Damir smješkajući se na upit čime ga je Jelena osvojila.
Iskra koja je među njima planula bila je obostrana, no nisu spremni javno previše govoriti o svojoj intimi. Za razliku od televizijskih emisija u kojima ljudi iznose osobne stvari bez problema. Primjerice, rado gledaju i RTL-ov televizijski show Ljubav je na selu, ali govore kako im to služi samo za razonodu.
– Ma gledamo da se nasmijemo i vidimo kakvi su kandidati. Ondje ne prikazuju stvarni seoski život. Kad vidim da dolaze one iskvarcane cure s ogromnim noktima i visokim potpeticama, umirem od smijeha. A tek kad vidim gdje ih smjeste, užas. Ono nije za život, a definitivno nije ni selo. Na selu se radi i nije tako idilično kako se prikazuje – priča Jelena, a Damir se nadovezuje.
- Recimo, jedne godine nam je propao cijeli urod kukuruza jer je bila poplava, a druge godine nam je opet sve propalo jer su došle divlje svinje i pojele nam urod te upropastile sve. Onda krećete ispočetka, opet sadite, čekate da naraste. Dodatno, budući da imamo životinje, uvijek netko mora biti na gospodarstvu. Na more idemo na smjene, pa kad smo mi s klincima na godišnjem, onda o svemu brinu moji roditelji. Kad se vratimo s mora, onda oni tek idu. No uz dobru organizaciju se može i to – objašnjava on.
Na pitanje oko romantike zagonetno se smiješe.
– Je, jako je romantičan. Odveo me na pizzu na Valentinovo. Imamo i sijena, neki bi se rado u njemu valjali, pa eto romantike, smije se zvonko Jelena priznajući kako im je zimi posao ipak malo sporiji. Najviše se radi u sezoni sijanja i ljeti kad je žetva i tad su na njivi od jutra do mraka, a u zimskim mjesecima koze ne zahtijevaju puno brige i nemaju mlade pa ostaje više vremena za sebe i za kućanstvo. – Zagreb nam je blizu i često odlazimo ondje s našim sirevima, odemo i u kino ili do grada, ali iskreno, kad vidim onu gužvu i strku jedva čekam vratiti se doma. Nikad nisam požalila zbog odluke da dođem na selo. Ovdje uživamo u svježem zraku, cvrkutu ptica i domaćim proizvodima, a moja djeca odrastaju u veselom i prirodnom okruženju te sigurnosti. Nikoga od nas ne bih mogla zamisliti da živimo u stanu u gradu – iskrena je Jelena.
Grčevići pričaju kako su među rijetkima u kraju koji se bave proizvodnjom jer je u blizini poduzetnička zona u Pisarovini.
– Većina ljudi se zaposlila ondje, a otkupljivači su prestali otkupljivati mlijeko. Zato su ljudi i na ono malo domaćinstava koja su se bavila kravama od toga odustali i preorijentirali su se na poslove u Pisarovini. Krave možete nabrojati na prste jedne ruke, a zemljišta su zapuštena. Zato naše koze mogu brstiti gdje žele do mile volje. Nitko ne obrađuje polja – priča nam ova mlada obitelj. Kažu i kako život na selu nije kakav je nekad bio.
– U zabludi su oni koji misle da je selo blatna kaljuža i gnoj. Imamo asfalt, imamo Internet i preko njega smo povezani međusobno i sa cijelim svijetom. Ne nedostaje nam ništa od onoga što imaju ljudi u gradu, a s druge strane živim kvalitetnijim i ispunjenijim životom u skladu s prirodom – zaključili su naši domaćini.
Planova za proširenje poslovanja imaju jer kupci sve više traže domaće proizvode poput njihovih, a kvaliteta je jedini kriterij uspjeha. U skladu s tim, fokusirali su se isključivo na prodaju sira i neće se baviti drugim proizvodima. .
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: