Sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća, američki ekonomist i geograf Joseph Russel Smith postao je svjestan negativnog utjecaja krčenja šuma i plužne poljoprivrede na eroziju tla u svojoj rodnoj regiji Piedmont u američkoj saveznoj državi Virginiji, kao i u brojnih zemljama koje je posjetio na svojim putovanjima. Taj liberalni kveker - kojeg se smatra jednim od prvih suvremenih zelenih aktivista i pionira ekološkog pokreta - napisao je knjigu pod naslovom “Usjevi drveća: permanentna poljoprivreda” u kojoj je predložio niz mjera za zaštitu okoliša, među kojima i sadnju voćaka i drveća s orašastim plodovima između usjeva kako bi se stabilizirali vodotokovi, zaustavila erozija i obnovila plodnost tla. Smithove ideje preuzeli su - i nastavili ih razvijati - agronomi i ekološki entuzijasti poput Masanobua Fukuoke, Georgea W. Carvera, Percivala A. Yeomansa: svi su oni shvatili da su metode moderne industrijske poljoprivredne proizvodnje dugoročno neodržive jer uvelike ovise o neobnovljivim izvorima, truju vodu i tlo, smanjuju bioraznolikost i osiromašuju gornje slojeve prethodno plodnih krajolika. Inspiraciju za pronalaženje rješenja svih tih problema pronašli su u tradicionalnim poljoprivrednim praksama i prirodnim ekosustavima, a njihov je pokret svoju modernu verziju dobio sedamdesetih godina u radovima Billa Mollisona i Davida Holmgrena, koji su za taj koncept “prirodnog” pristupa poljoprivredi - koji ima i društvene aspekte poput otpornosti zajednica - formulirali pojam “permakultura”.