U samu zoru odjekivali su pjesma i smijeh u zagvoškom zaseoku Mucići, a staro i nejako već je bilo oko guvna na kojem je pokošeno sijeno čekalo Lakija i Šarca kako bi se na tradicijski, već odavno zaboravljeni način počelo s vršidbom žita. Svake godine četiri brata - Jozo, Stipe, Ante i Nediljko Mucić - sami sebi čvrsto daju obećanje kako je to zadnja godina vršidbe s konjima u guvnu i onda već sljedeću godinu dogovor prekrše. Teško se, kažu, odreći starih običaja, jer "bolje da izumre selo nego običaji", te im je nekako iz godine u godinu, uzimajući razloge zbog kojih ovo rade, lakše sebi pogledati "u oči" i priznati kako su dogovor iz valjana razloga prekršili.