Je..š život bez kapule, što bi rekao dida. Dobro, možda ne baš život al svakako - jadan ti je i nikakav šug bez kapule.
Donio sam jedno dva-tri-četiri-pet kila iz prapostojbine Nevešćanina di raste neka lipa, slatka sorta što te mami da je zagrizeš ko rumenu jabuku. Nasjeckao sam i stavio dvije velike u šug za paštašutu. Ispalo je za prste polizati. Ne bi čovjek vjerovao, ali...
Ona, njezino veličanstvo kapula, alias crveni luk, obilježila je zapravo moj prvi dan u Zagrebu, prije evo sad 23 godine. Sestra je živjela u Draškovićevoj odmah gore iznad tramvajske stanice, prije križanja s Vlaškom, kod gospođe Barice.
Iza ponoći, kad bi prolazio noćni tramvaj, podrhtavali bi stari prozori i luster. Tramvaji su bili fora. Ali fućkaš sad tramvaj, živjela je stara dobra Miri i točno iznad nekakvog Hambyja ili nečeg takvog, fast fooda di su se mlatili masni hamburgeri.
Zapikirao sam ga odmah po dolasku. I kad je došlo vrijeme, eto mene.
- Može jedan hamburger, molim vas.
- Može - odgovori pekač hamburgera, izvadi pljeskavicu i baci je na ploču. - Što ćete kao prilog?
Tu ispalim ko iz topa:
- Sve osim kapule!
Ovaj zastane, pogleda me i namršti se. Ja, naravno, ništa ne kužim.
- Čegaaa?
- Kapule - velim ja hladan ko špricer, zapravo gladan i boli me briga i za njega i za kapulu. Oću hamburger!
- Mislite crvenog luka? - veli on.
- Da, da - klimam glavom sav u strahu da ću umrijeti ako prvi put u životu izgovorim te dvije strašne riječi, CRVENI LUK.
Tu je već, bojim se, bilo jasno da neću biti osobito dobar dotepenec. Platio sam, uzeo hamburger i izašao u hladnu zagrebačku noć.
Baš sam nekidan prošao tuda. Tražim Hamby. Ma kakvi, nema ga. Zatvorio ima 10-15 godina.
E, moj prijatelju, trebao sam mu reći te večeri, je..š život bez kapule.