Skenderovci kraj Lipika. Zaselak Brđani. Permakulturna farma četveročlane obitelji koja ima 24 ovce, voćnjak zaboravljenih sorti jabuka, krušaka, šljiva i lješnjaka te ove godine planira primiti prve goste u kućicama koje će preurediti u staroj kući i štaglju.
Početak ove priče ne zvuči nimalo neobično dok mu ne dodate podatak da je riječ o nizozemskoj obitelji koja je prije pet godina odlučila napustiti život u okolici Rotterdama i početi novi u Slavoniji, u Zlatnoj dolini, koju napuštaju mladi i odlaze put (europskog) zapada.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pedesetak metara nakon ploče Skenderovci, tik uz cestu, u svojem terencu dočekuje nas Bart Meijer (52), krajobrazni i permakulturni dizajner, učitelj i terapeut te farmer. Nakon srdačnog upoznavanja moli nas da ga pričekamo da na izvoru uzme vodu za ovce.
I tu se poteže pitanje svih pitanja: Odakle Nizozemac usred Slavonije. Bart na to odgovara kao iz puške:
- Naime, kao netko tko je na inkluzivnim imanjima radio kao učitelj terapeut s djecom s posebnim potrebama, najviše s onom iz spektra autizma, ali i djecom koja su se ogriješila o zakon, sanjao sam da ću osnovati svoje. No Nizozemska je zemlja poreza, sve je skupo, neusporedivo s Hrvatskom. Stopa siromaštva je mnogo veća nego ovdje, a najam kuće u kakvoj ovdje živimo Jessica (42), Bram (16), Maria (14) i ja, od 80-ak kvadrata, tamo stoji 650 eura mjesečno. Naime, ovo imanje od 11 jutara i kuću platio sam 12.000 eura, a u Nizozemskoj sam toliko plaćao režije i poreze na režije za kuću u kojoj sam živio. Tako sam, u razgovoru s prijateljem iz Istre, došao na ideju pronaći imanje u Hrvatskoj. I završio ovdje, u Skenderovcima – priča s oduševljenjem dodajući kako je ovdje sve bolje – priroda je netaknuta, voda zdravija, a zrak 800 puta čišći.
Nakon nekoliko minuta vožnje dolazimo na imanje, u zaseok Brđani, a Bart nam govori – dobrodošli na Zlatna jutra. Vodi nas oko kuće i pokazuje imanje pojašnjavajući kako je kad su došli ovdje sve bilo zaraslo. Stare voćke jabuka i šljiva nisu se ni vidjele od šikare koja ih je obrasla.
- Sve sam raskrčio svojim rukama, iza mene su tisuće sati rada bez teške mehanizacije. Prošle sam godine nabavio ovce i sada veći dio posla oko krčenja imanja rade one. Čisteći teren otkrivao sam voćku po voćku – stare jabuke, kruške, šljive, trešnje, orahe, lješnjake... Činim sve da ove voćke koje su nas prve dvije godine nagradile sočnim plodovima, nakon ovogodišnje stanke opet rode u punom sjaju. Na imanju su stare sorte, a one poput zvečarke, kolačare i reske u nekim dijelovima Hrvatske potpuno su izumrle. I dok su mi mnogi susjedi savjetovali da ih maknem jer su stare i u lošem stanju, učinio sam sasvim suprotno – vratio sam ih u život. I one će mi to vratiti – kaže ovaj zaljubljenik u prirodu.
- Pedesetak metara od kuće u kojoj živimo su stara kuća i štagalj. Tamo su sada i naše ovce. Preuredit ćemo ih, i to tako da ćemo obnoviti kuću baš onakvu u kakvoj se ovdje živjelo prije 100-150 godina. Samo ćemo iz sigurnosnih razloga uvesti solarne panele. Uredit ćemo je 'pola-pola', tako da će ljudi ako žele imati moderni tuš i toalet to imati u jednom dijelu kuće, a sve ostalo će biti kao što je bilo prije - kaže i dodaje da će tijekom gradnje i uređenja poštovati tradiciju ovoga kraja.
Pronašli smo i znak na kojem piše 'bez čavala' koji ćemo zadržati. Dakle, sve će biti građeno rukama i zatečenim slavonskim drvom, bez izolacije, stiropora i ostalih modernih građevnih materijala. Sve će biti 100 posto ekološki, pa će tako kuća biti građena od zemlje, a za izolaciju ćemo koristiti slamu – pojašnjava nam ugrubo zakonitosti permakulturne gradnje i kaže da će ljudi na njihovo imanje moći doći prije svega da pobjegnu od užurbanosti grada, ali i kako bi nešto naučili jer ova obitelj planira organizirati permakulturne radionice, od sijanja i sadnje do gradnje kuća i raketnih peći, na kakvu se i sami griju.
- Bit će to wi-fi free zona. Neće biti interneta, struje, 'no signala'. Tu će se ljudi moći ponovno spojiti s prirodom i pronaći mir. Iskusiti život na farmi kakav se živio prije 150 godina. U ponudi ćemo imati i svoju hranu, uključujući domaći pršut, špek, kobasice, čvarke.. A mi dodajemo - 'i rakiju'.
- Nema rakija – govori Bart pa nastavlja smijući se – i rakija naravno! Osobito dudovača, od duda s našeg imanja. Nema bolje u cijelom kraju, kaže ponosno dok nam, s manirama pravog slavonskog domaćina, toči čašicu dobrodošlice. Naime, osim što je osnovao Zlatna jutra, 'skuhao' je svoju dudovaču i registrirao obrt Brđanska rakija.
Pri registraciji ga je službenica čudno gledala, no kad joj je objasnio da će na poleđini boce biti ispričana priča o strancu, oduševila se njegovom idejom.
- Stranac se zasitio Zapada i skrasio se u Slavoniji. Pronašao je zapušteno imanje i rekao prijateljima da želi obnoviti staru farmu i oživjeti je. Putujući Slavonijom, od starih djedova i baka naučio je kuhati rakiju... - ovako bi glasio prvi dio priče o strancu, a svaka iduća serija rakije imala bi svoj nastavak, primjerice o voću od kojega je spravljena kao što su jabuka kolačara i zvečarka, šljiva kamenjarka... - kaže.
I ne smeta ga što bi se ime Brđanska rakija povezivalo s pojmom brđanin koji su tijekom drugom svjetskog rata nosili razbojnici. Za sebe kaže – Ja živim u Brđanima i ja sam Brđanin, a brđani su danas ljudi dobrih namjera. I to vidim svaki dan, kaže, ljudi ovdje, za razliku od zapadnjaka, rade zajedno i spremni su pomoći jedni drugima.
- Sutra. To je riječ koju sam prvu naučio. Većinu stvari koju ovdje želite napraviti, osobito ako je riječ o birokraciji i papirima, samo čujete to 'sutra' – govori pomalo nezadovoljno i dodaje 'da, malo sutra'.
No, entuzijazam ne napušta našeg domaćina i ubrzo se vraća na priču o svojoj bajci, o Zlatnim jutrima slavonskim. I pritom se diže od stola i pokazuje nam još jedno čudo koje je prošloga ljeta, za probu, uzgojio na svojoj farmi. Grančice osušene riže od kojih će sačuvati sjeme i sijati ga u proljeće. Iako zvučio neobično, riža u Slavoniji nije nimalo suluda ideja, govori i s oduševljenjem podsjeća da je Slavonija nekada hranila Rimljane koji su je zvali Zlatna dolina.
I odmah baca računicu, jer Bart je sve stavio na papir. Osim što je dizajnirao cijelo imanje i svakoj kulturi pronašao idealno mjesto na kojem će rasti, što se riže tiče smatra da bi sa prinosom od četiri tone po hektaru i cijenom koja je šest puta veća od one za kukuruz, riža mogla biti odlična kultura, naročito za Slavoniju koju Nizozemac želi nesebično educirati o ekološkoj poljoprivredi.
Ljudi su ga, kaže, ispočetka smatrali čudakom, no nakon što im je pokazao što je sve napravio na svom zapuštenom imanju, počeli su mijenjati mišljenje. I prihvaćati njegove savjete. No njegov plan nije samo saditi i sijati, njegov cilj je puno veći.
POGLEDAJTE VIDEO: